ARHIVSKI VJESNIK 44. (ZAGREB, 2001.)
Strana - 100
Ž. Heđbeli, Privatno arhivsko gradivo, Arh. vjesn., god. 44 (2001), str. 93-101 kazne u slučaju njihova neizvršavanja. Isto je i s privatnim fizičkim osobama. Obveze i prava arhiva glede privatnog gradiva također trebaju biti jasniji i precizniji. Podrazumijeva se da bi u donošenju novih zakona i propisa trebalo uključiti i same privatne stvaratelje. Poseban je problem vrednovanje gradiva i kategorizacija stvaratelja. Možemo li mi predvidjeti hoće li neka mala udruga, koja se nama danas čini nevažna, za 30 godina prerasti u vodeću političku stranku? Možemo li mi sa sigurnošću reći koje će teme zanimati neke buduće korisnike: da li će to biti, naprimjer, male vjerske zajednice ili alternativna medicina ili homoseksualnost ili prava žena, djece ili nacionalnih manjina? Mislim da ne možemo. Stoga smatram kako uopće ne bismo smjeli kategorizirati privatne stvaratelje, ali moramo utemeljiti arhivsku inspekcijsku službu za privatno gradivo, koja ne bi samo obavljala nadzor nad čuvanjem i zaštitom cjelokupnog privatnog gradiva, već i davala savjete i upute. Druga je mogućnost, s obzirom da privatno arhivsko gradivo ne mora doći u arhiv, da se arhivska služba bavi isključivo onim privatnim stvarateljima i imateljima koji joj se obrate za savjet i pomoć. Specijalizirani i privatni arhivi bi svakako pridonijeli očuvanju privatnog gradiva. Smatram također da se trebamo boriti i da djelatnici u pismohranama i arhivima, bilo privatnim ili javnim, imaju ne srednju, već visoku stručnu spremu i položen stručni ispit. Normalno je da u knjižnici, bez obzira kojoj, radi bibliotekar, pa ne vidim razloga da tako ne bude i s arhivima ili pismohranama. Očito je da arhivska služba treba zauzeti daleko jasniji i aktivniji stav od dosadašnjeg prema arhivskom gradivu. Do sada sam često čula, kad bi se radilo o nekoj privatnoj osobi i njenom gradivu, opaske u stilu: "Ako oni ne smatraju sebe važnima, nećemo ih smatrati ni mi." Mislim da takav stav nije u redu. Naša je zadaća da štitimo cjelokupno gradivo, bez obzira na to želi li neki stvaratelj ispunjavati svoje obveze ili ne. Mi smo ti koji ga moraju prisiliti da ih ispunjava. Nisam čula da bi MUP kod izdavanja prometne dozvole za vozilo rekao: "Ako netko neće na tehnički, ne mora", ili da bi se vlasnici privatnih automobila bunili što moraju na tehnički pregled ili to smatrali zadiranjem u svoju privatnost i vlasništvo. Razlika je isključivo u tome što su o tehničkom pregledu svi obaviješteni, a prosječni građanin u životu nije nogom stupio u arhiv i nije mu jasno što je to arhivsko gradivo. Smatram da za takvo stanje nisu odgovorni građani već mi. Arhivi vole za sebe reći da su memorija jednog društva, države ili naroda. Jasno je da svaki čovjek treba svoju memoriju. Memoriju podjednako čini i javno i privatno gradivo. Ukoliko se vrlo brzo odnos arhivske službe i samih privatnih osoba prema pohrani i čuvanju privatnog gradiva ne promijeni, ogromne su šanse da sadašnje i buduće generacije, bilo običnih građana bilo znanstvenih istraživača, neće imati na raspolaganju izvorno nastalo gradivo, budući da ono neće postojati. 100
