ARHIVSKI VJESNIK 43. (ZAGREB, 2000.)
Strana - 308
Recenzije i prikazi, Arh. vjesn., god. 43 (2000), str. 281-336 gorija iznimne zaštite koja se pruža najvažnijim mjestima i institucijama, uvodi univerzalna međunarodnajurisdikcija i si. Pitanje koje se često postavlja je, da li simbol Plavog štita zaista štiti spomenik ili zgradu ili ih on samo jasnije obilježava kao cilj napada. Iako iskustva iz Hrvatske govore posljednjem u prilog, Odbor se zalaže za upotrebu Plavog štita, jer je bez toga međunarodno pravo neprimjenjivo. Također, Plavi štit je važan i za mirna i stabilna područja, gdje prirodne nepogode (poplave, požari) mogu prozročiti štem s kojom se treba boriti jednako kao i s ratnom. Arhivi trebaju izraditi programe za djelovanje u slučaju opasnosti, pri čemu je prva stvar da odrede koje je gradivo, od onog koje pohranjuju, vitalno (uobičajeno je 2-7%). U vitalno se gradivo ubrajaju sva obavijesna pomagala, s time da preslici vitalnog gradiva trebaju biti smješteni na drugoj lokaciji. Jezgru politike i programa za slučaj opasnosti određene institucije čini procjena rizika, temeljena na mogućim opasnostima, kao što su vandalizam, terorističke akcije, rat, kemijska/biološka kontaminacija i si. Uvijek treba prvo razmotriti mogućnosti zaštite in situ, a arhivski materijal evakuirati tek kad takva zaštita nije moguća. Arhivska je zgrada najvažnija za zaštitu arhivskog gradiva, i pri izradi programa za slučaj opasnosti treba uzeti u obzir sve prednosti i nedostatke određene zgrade. Programi djelovanja u slučaju opasnosti trebaju biti u pisanom obliku, s posebnom odredbom koja se odnosi na nabavku materijala i opreme, odnosno na djelovanje u uvjetima kada infrastruktura ne postoji. Bitno je da lokalne incijativc slijede međunarodne, te da se osnuju nacionalni odbori Plavog štita, u koje trebaju ući profesionalci i institucije raznih kulturnih profila. Bruno B. W. Longmore, arhivist Središnjeg državnog arhiva Škotske, bavi se odnosom između arhiva i korisnika. Navodi kako arhive danas posjećuje više korisnika, osobno, poštom, faxom ili putem Interneta, nego stoje to uopće bilo zamislivo prije jednog desetljeća, te se kod arhivista javlja tendencija da broj korisnika izjednače s uspjehom, a broj korištenih jedinica indikatorom dobrih usluga. Arhivisti se nalaze u dilemi, budući da ih zahtjevi korisnika odvlače od njihovih osnovnih zadaća - identifikacije, obrade, zaštite gradiva. Korištenje gradiva može, osim toga, ugroziti i samu njegovu zaštitu. Stoje gradivo dostupnije, više korisnika ga traži, što znači da arhivi više rade na zadovoljavanju potreba korisnika. Očekivanja korisnika u odnosu na arhive su sve veća. Važno je znati tko su uopće korisnici arhiva. Arhivisti osobito vole znanstvenike, "pisce" povijesti, studente, posebne korisnike - pravnike, arhitekte, inženjere. U kategorizaciji korisnika potom ide grupa "razni", koju slijede entuzijasti koji se bave, sami za sebe i zbog svog vlastitog zadovoljstva, određenom uskom temom. Na kraju dolazi grupa koju arhivisti najmanje vole - genealozi. No, oni su svakako grupa koja je najbrojnija i koja se sve više povećava, a koja je, osim toga, spremna platiti za usluge koje traže, pa upravo m leže razne poslovne mogućnosti za arhive. U Irskoj i Velikoj Britaniji se sve više i više koristi termin 308
