ARHIVSKI VJESNIK 43. (ZAGREB, 2000.)
Strana - 283
Recenzije i prikazi, Arh. vjesn., god. 43 (2000), str. 281-336 je koje se bave zaštitom arhitektonskog gradiva, što znači daje za adekvatnu zaštitu gradiva odgovorno društvo kao cjelina - državne organizacije, institucije, sveučilišta, privatni arhivi, muzeji. Takva strategija znači da su institucije definirale i objavile ciljeve svoje akvizicijske politike, a potiče suradnju i udruživanje sredstava za sakupljanje i zaštitu gradiva. Četvrto poglavlje bavi se sređivanjem arhitektonskog gradiva. Arhitekti nakon završetka izgradnje ne posvećuju pažnju dokumentima. Najznačajnija arhitektonska dokumentacija je često zapuštena, što rezultira time da materijal u arhive dolazi nesređen, nakon stoje dugo vremena bio odložen u pretrpanih uredima, vlažnim skladištima ili prašnim podrumima. Fizička organizacija gradiva ili sređivanje, u biti znači da se dokumenti po potrebi mogu naći i koristiti, daje identifikacija i značenje svakog predmeta i grupe materijala zaštićena i jasna korisnicima, te da je organizirana sigurna i racionalna dugotrajna pohrana gradiva. Osnovna načela koja se primjenjuju kod sređivanja arhitektonskog gradiva jesu ista ona temeljna načela koja se primjenjuju kod sređivanja bilo kojeg gradiva: provenijencija i prvobitni red. Arhitekti su, zbog praktičnih potreba svoga posla, razvili sustave klasificiranja i numeriranja dokumenata, pa ti sustavi mogu poslužiti i arhivistima. Sređivanje dokumenata počiva na stajalištu da je svaki dokument stvoren s određenom svrhom kao dio procesa koji dokumentu daje značenje. Peto poglavlje se bavi opisom arhitektonskog gradiva. Postupak opisivanja gradiva počinje onim momentom kada gradivo postane zanimljivo za arhiv. Bilješke, korespondencija i pisma stvorena tijekom pregovaranja o akviziciji, postaju temelj kasnije arhivske kontrole nad gradivom. Postojeći popisi gradiva su također od velike pomoći, uredi arhitekata često popisuju crteže i nacrte određenog projekta. Arhivisti moraju odlučiti koja vrsta obavijesnih pomagala najviše odgovara opisu gradiva te njegovim budućim korisnicima. Nacrte i planove je, najvjerojatnije, najbolje opisati komad po komad, dok se, recimo, dokumentacija vezana uz natječaje može opisati na razini serije. Obavijesna pomagala služe arhivu kako bi identificirao i locirao materijal kojeg pohranjuje (topografski inventar), a služe i korisnicima. Za korisnike se mogu izraditi vodiči jedne ustanove, vodič za više ustanova ili pomagala za jednog stvaratelja. Opis može biti na razini serije, dosjea, predmeta, a u opisu se ne smije izostaviti opis preslika ili surogatnih dokumenata, npr. mikrofilmova, mikrofiševa, fotografija, skeniranih slika. Neki se arhivi služe takvim sustavom opisa koji uz podatke o samom dokumentu ili crtežu daju i podatke o zgradi ili predmetu kojim se dokument bavi. Kako bi zadovoljili specifične potrebe svoj h korisnika arhivi izrađuju i specijalizirana kazala, koja vode korisnika do različitih fondova koji sadrže građevine, 283
