ARHIVSKI VJESNIK 43. (ZAGREB, 2000.)
Strana - 239
Izvješća, Arh. vjesn., god. 43 (2000), str. 235-279 rije, uključivo diplomatičke, trebaju razviti na temelju sadašnje realnosti. Kako bi se to učinilo, njihovo stvarno značenje treba biti jasnije, a njihove komponente proširene kako bi obuhvatile i rezultate do kojih se došlo proučavanjem suvremenog gradiva. Arhivski/ diplomatički koncepti i metode, nakon ažuriranja, mogu biti snažno oruđe za razvoj strategije, politike i standarda za upravljanje elektroničkim zapisima od njihova stvaranje do trajne zaštite. Osnovni arhivski pojmovi bilo koje studije o elektroničkim zapisima i bilo koje odluke o njihovom upravljanju su: zapis, pouzdanost, autentičnost, arhivske veze, dosje, serija, fond. Osnovne arhivske metode koje treba strogo primjenjivati u upravljanju elektroničkim zapisima su: odabiranje, sređivanje, opis i zaštita. Arhivska se teorija, kao i teorija bilo koje druge znanosti, stalno razvija. Njene koncepte i metode treba neprestano izazivati - kako interno tako i izvana, što zahtijeva stalna istraživanja te testiranje hipoteza i rezultata. Drugu plenarnu sjednicu, održanu 23. rujna s temom Ekspanzija arhivistike kao discipline otvorio je Hermann Rumschöttel, glavni ravnatelj Državnog arhiva Bavarske, München. Rad daje povijesnu retrospektivu te kratak opis i analizu faza razvoja arhivske znanosti od Francuske revolucije do danas. Posebna je pažnja posvećena emancipaciji teorijske i primjenjene arhivistike kao neovisne znanosti tijekom zadnjih 50 godina. Istražuju se ciljevi i spoznaje, predmeti, metode i rezultati dosadašnjih istraživanja, putevi znanstvene komunikacije i doktrine. Govori se o važnosti interdisciplinarne orijentacije, recipročnog učinka arhivske znanosti i opisa struke, kao i odnosa između regionalnih i globalnih elemenata u teorijskoj i primjenjenoj arhivistici. Jan Dahlin, direktor Državnog arhiva Lunda, Švedska, i Dong Quan Yang, iz Državne arhivske uprave Kine, govorili su o Povijesti arhivistike: pregled historiografije. Predavanje je započeto navođenjem glavnih karakteristika razvoja historiografije i povijesti znanosti. Ranija su se istraživanja koncentrirala na najvažnije povjesničare i njihove radove, proučavao se utjecaj suvremenih razmišljanja i politike promatrajući kako su različiti povjesničari vrednovali isti povijesni događaj. Dok se prije proučavao utjecaj određenih povjesničara, sada je tendencija više usmjerena na teorijsku analizu škola ili grupa povjesničara, uporabom socioloških metoda i teorija. Rad se bavi različitim pristupima koji se koriste u proučavanju povijesti arhivske znanosti i navodi primjere iz literature. Specifičan problem takvih studija je da se razvoj arhivistike može uglavnom pratiti samo unutar arhivske struke. Raspravlja se i o terminologiji korištenoj u studijama razvoja arhivistike. Ako je arhivistika interdisciplinarna znanost, tada je pogrešno rabiti termin historiografija za proučavanje razvoja arhivistike. Umjesto toga treba koristiti termin arhivska znanost. G. Yang je dao izvrstan pregled povijesti arhivske znanosti u Aziji i skrenuo pažnju na neke činjenice koje obično promaknu pripadnicima ne-azijskih naroda, od kojih je svakako najvažnija ta, da se najraniji tragovi arhivskog upravljanja i čuvanja nalaze u Aziji, s 239
