ARHIVSKI VJESNIK 43. (ZAGREB, 2000.)
Strana - 215
M. Lučić, Hrvatski nacionalni identitet: propitkivanje znaka ili pogled u historijsku semiotiku, Arh. vjesn., god. 43 (2000), str. 213-217 Početci zajedničkog prikazivanja grbova Dalmacije, Hrvatske i Slavonije datiraju još iz 17. stoljeća i već tada ilustriraju težnju za ujedinjenjem. Od tada, naime, potječe najstarija sačuvana banska zastava (banje bio kraljev zastupnik na hrvatskome teritoriju i, uz Sabor, stoljetni temelj tradicionalne hrvatske autonomnosti) s grbovima kraljevina Dalmacije, Hrvatske i Slavonije. U početku isključivo simbol banskoga vojničkog autoriteta, banska će zastava postupno postati simbolom hrvatske državnosti, a ovaj neoheraldički sustav Trojedne Kraljevine, javljajući se tek povremeno, postat će simboličkim iskazom protonacionalnih ideologija i reintegracijskih programa, da bi se punom snagom aktualizirao u vrijeme Hrvatskoga narodnoga preporoda 1835-1848. No, tada će dobiti i svojevrsno novo vezivno tkivo - takozvani ilirski grb s polumjesecom i zvijezdom. Hrvatski preporod, naime, poznat i pod nazivom Ilirski pokret, osim stoje afirmirao hrvatski etničko-nacionalni identitet i hrvatsku političku samostalnost, prihvatio je i ilirsku (slavensku/južnoslavensku) ideju. Ova potonja, ma kako se dobro uklopila u različite onodobne slavističke koncepcije te davala pokretu otpornu snagu prema vani, ma koliko neutralizirala pokrajinske podvojenosti ili ideologije koje su, poput srpske, negirale postojanje hrvatskoga nacionalnog identiteta - bila je sjeme koje će, u promijenjenim okolnostima od 1860-ih, a kroz izmjenični otpor spram Beča i Pešte, Hrvatsku 1918. konačno uvesti u Kraljevstvo Srba, Hrvata i Slovenaca (od 1929. Kraljevina Jugoslavija). Kako je ilirski grb ostao simbolom zabludne preporodne jugoilirističke ideologije (premda se grbovno znakovlje, polumjesec i zvijezda, legitimiraju kao elementi najstarijega hrvatskog odnosno slavonskoga grba), kroz prizmu dviju potrošenih Jugoslavija, njegovo je mjesto u kruni današnjega grba predmetom ozbiljnih osporavanja. Iako se hrvatska nacionalna trobojnica (crveno-bijelo-plavo) rabila i prije, njezino je nastajanje dovršeno istom 1848. Boje su preuzete iz hrvatske srednjovjekovne heraldike, a novo joj je značenje dalo upravo vrijeme nacionalnih trobojnica simbola novih europskih građanskih država nakon Francuske revolucije. Hrvatsko-Ugarskom nagodbom, 1868. Trojedna Kraljevina Hrvatska Slavonija i Dalmacija dobit će i službenu zastavu odnosno grb, kakvima će ostati do 1918, izražavajući i dalje simboličnu težnju objedinjavanju nacionalnoga prostora u različitim varijacijama već poznatoga heraldičkog sustava. Zauzimajući tek trećinu grbovnoga prostora u tom sustavu, šahovnica je ipak značila puno više od toga: znakovito je da se, doduše prilično stisnuta, javlja i u složenijem heraldičkom sustavu Austro-Ugarske Monarhije, a naći će svoje mjesto i u grbu monarhističke Jugoslavije pod krunom Karađorđevića. Od strogih zakonitosti rane heraldike do vremena njezine demokratizacije (za preporoda se, primjerice, simbol o kojemu je riječ može pronaći i na predmetima za svakodnevnu uporabu), a i kasnije, do početka 20. stoljeća, priču o šahovnici kao 215
