ARHIVSKI VJESNIK 42. (ZAGREB, 1999.)
Strana - 33
J. Kolanović, Autonomija arhivske službe, Arh. vjesn., god. 42 (1999), str. 29^12 gih europskih zemalja. Cjelokupnu problematiku autonomije arhivske službe možemo usredotočiti na sljedeća pitanja, koja su danas aktualna u svim zemljama: a) Znanstvena i stručna autonomija. U nekoliko predavanja izložit će se pitanje koje uvjetno možemo nazvati "znanstvena i stručna autonomija arhivske teorije i prakse". Ponajprije se postavlja pitanje da lije arhivistika samostalna disciplina ili samo jedna od pomoćnih povijesnih znanosti. Povezano s time se postavlja pitanje autonomije profesije arhivista: autonomno školovanje i profesionalizacija arhivske službe na svim razinama: kod stvaratelja arhivskoga gradiva i u povijesnim arhivima. Taj prvi zahtjev traži organizaciju zasebnoga školovanja arhivista i afirmaciju samostalne profesije, različite od one povjesničara ili informatičara. U sklopu ove "znanstvene i stručne autonomije" je i definiranje autonomije politike odabiranja i izlučivanja arhivskoga gradiva, politike predaje arhivskoga gradiva arhivima i konačno, politike pristupa arhivskome gradivu. Politika odabiranja i izlučivanja traži da se odredi tko je nadležan za konačnu sudbinu dokumenata. Pristup autonomiji odabiranja zahtijeva utvrđivanje stručnih, profesionalnih kriterija i izradu normativa koji utvrđuju stoje moguće veću objektivnost u odabiranju arhivskoga gradiva kao dijela nacionalnoga pamćenja i svjedočanstva o prošlosti. Konačnu riječ u odabiranju i izlučivanju u autonomnoj arhivskoj službi mora imati profesija, struka koja bi u tom pogledu trebala imati i sve nadležnosti, pa i mogućnost sankcija u slučaju neovlaštenoga uništavanja arhivskoga gradiva. Politika preuzimanja arhivskoga gradiva temelji se na sustavnoj, znanstvenoj i stručnoj procjeni svih funkcija neke države i zaštiti cjelovite dokumentacije kao dijela nacionalne arhivske baštine. Konačna odluka o politici preuzimanja arhivskoga gradiva spada na profesionalnu arhivsku službu. Nove izazove arhivskoj službi postavlja proces široke privatizacije mnogih sektora javnoga života. Konačno, u kompleks stručne i znanstvene autonomije ide i jednaka sloboda pristupa arhivskome gradivu. Pristup arhivskome gradivu ne smije ovisiti o subjektivnosti, već se mora temeljiti na objektivnosti, jednakoj za sve. Ovdje je osobito značajno pitanje deklasifikacije dokumenata koje mora biti uređeno jednako za sve korisnike. b) Autonomija uprave. Znanstvena i stručna autonomija arhiva nije moguća bez autonomije arhivske administracije i profesionalizacije arhivista. U većini europskih zemalja arhivska služba je u nadležnosti ministarstva kulture. Budući da arhivsko gradivo nastaje u svim sektorima i nije značajno samo i isključivo za kulturne potrebe, nemoguće je realizirati punu autonomiju arhivske službe bez autonomne administracije arhivske službe. U nadležnost takve autonomne arhivske uprave spa33
