ARHIVSKI VJESNIK 40. (ZAGREB, 1997.)
Strana - 68
T. Mušnjak, Školovanje stručnjaka na području konzerviranja i restauriranja pisane baštine, Arh. vjesn., god. 40(1997) str. 63-69 stvom, koji napreduje prema Zakonu o muzejskoj djelatnosti samo na temelju rezultata u praktičnom radu i položenog stručnog ispita za zvanje preparatora), knjigoveža - specijalist za stare uveze (VŠS), konzervator (VSS), konzervator specijalist (konzervator s položenim stručnim ispitom te teoretskim i praktičnim rezultatima), viši konzervator (konzervator s položenim stručnim ispitom i doprinosom u razvoju struke) i konzervator savjetnik (konzervator s položenim stručnim ispitom i posebno vrijednim doprinosom struci). Dok se promicanje preparatora u zvanje višeg preparatora može regulirati pri Hrvatskom muzejskom vijeću, konzervatori na području zaštite pisane baštine nemaju gdje riješiti taj problem - Državna uprava za zaštitu spomenika kulture i prirode na zamolbe za promicanje u više zvanje ne odgovara. Ovaj je problem riješen novim Zakonom o arhivskom gradivu i arhivima, no mislimo da ova pitanja valja razriješiti u okviru strukovnih udruženja konzervatora-restauratora i naravno odgovarajućim zakonom. Djelatnici sa srednjom naobrazbom koji rade na konzerviranju i restauriranju ne mogu odgovoriti, naravno ne svojom krivnjom, svim zahtjevima struke. Oni mogu raditi određene poslove, odnosno određene faze posla u dogovoru s fakultetski obrazovanim konzervatorom. To je vrlo važno znati u ovom trenutku kada se naveliko govori o mogućnosti otvaranja privatnih restauratorskih radionica. Mi se svakodnevno u našem radu susrećemo s rezultatima rada tih "restauratora" koji su popravljali i uvezivali matične knjige, a i drugo gradivo koje im je dano na uvez. Stoga je školovanje konzervatora-restauratora jedan od najvećih prioriteta. Tek uz prethodno definiranje struke i stvaranje zakonske podloge za školovanje konzervatora-restauratora, treba pristupiti izradi programa i samoj organizaciji. Školovanje treba biti na fakultetskoj razini. Za samu organizaciju postoje dvije mogućnosti: 1. Da se studij organizira pri već postojećim fakultetima, različitima naravno, jer se radi o različitim specijalnostima (restauriranje slika, papira, keramike, stakla i dr.). 2. Da se organizira poseban studij u trajanju od najmanje 4 godine koji bi bio zajednički za konzervatore-restauratore svih specijalnosti. Tijekom prve dvije godine slušali bi se zajednički kolegiji, a potom bi slijedila specijalizacija za konzerviranje i restauriranje različitih vrsta spomenika. Praktičan rad bi se mogao organizirati u radionicama na samom fakultetu ili u institucijama koje imaju potrebne radionice. Po mojem je mišljenju drugo rješenje bolje. Budući da kod nas dosta ljudi sa srednjom naobrazbom već radi, mora im se naći mjesto i u okviru novoorganiziranog sustava školovanja. No, mišljenja sam da se postupno mora u potpunosti prijeći na visoko obrazovane konzervatore-restauratore koji će moći udovoljiti svim zahtjevima struke. Važno je uvijek imati na umu da svakom zahvatu na spomeniku mora 68
