ARHIVSKI VJESNIK 40. (ZAGREB, 1997.)
Strana - 65
T. Mušnjak, Školovanje stručnjaka na području konzerviranja i restauriranja pisane baštine, Arh. vjesn., god. 40 (1997) str. 63-69 tacija zajedno s fotodokumentacijom mora biti priložena uz konzervirani/restaurirani objekt. Školovanje konzervatora-restauratora složen je i odgovoran posao, jer se radi o izobrazbi stručnjaka koji obrađuju nenadomjestive izvornike koji su vrlo često i unikati velike povijesne, kulturne, znanstvene, vjerske, umjetničke, društvene ili gospodarske vrijednosti. Kako je u svakom konzervatorsko-restauratorskom zahvatu prisutna i opasnost od oštećivanja ili preobrazbe objekta, konzervator-restaurator mora surađivati s odgovarajućim stručnjacima drugih profila. Isto tako, on mora biti svjestan spomeničke naravi objekta na kojemu djeluje te znati da svakom zahvatu mora prethoditi metodičko i znanstveno istraživanje, kako bi se objekt mogao shvatiti u svim svojim aspektima. Konzervator-restaurator radi na samom objektu i njegov je rad, poput rada kirurga, nadasve manualno umijeće/vještina, ali temeljeno na teoretskom znanju. Konzervator-restaurator danas mora biti dio tima kojega čine i stručnjaci drugih profila — povjesničari umjetnosti, biolozi, kemičari, arhivisti, bibliotekari, kustosi, u novije vrijeme i informatičari te dr. Da bi ispunili sve zahtjeve struke konzervatori-restauratori moraju proći znanstvenu, tehničku i umjetničku obuku temeljenu na dobro odabranoj općoj naobrazbi. Školovanje, uz razvijanje senzibiliteta prema spomeniku i posjedovanje manualnih vještina, mora obuhvaćati teoretska znanja o materijalima i tehnikama, te nadasve rigorozno svladavanje znanstvene metodologije, kako bi konzervator-restaurator stekao sposobnost rješavanja problema uz korištenje preciznih istraživanja i kako bi mogao kritički tumačiti rezultate tih istraživanja. Etici konzervacije i restauracije te dokumentaciji treba posvetiti posebnu pozornost u školovanju. U posljednje se vrijeme pokazuju neophodnima i znanja na području menadžerstva u zaštiti spomenika, što kod izrade programa školovanja također valja uzeti u obzir. Tema ovoga rada je naobrazba konzervatora-restauratora na području zaštite spomeničke baštine zabilježene na papiru, koži i pergameni. Da bi se uopće moglo definirati kakav je program školovanja nama potreban, valja poznavati praksu drugih zemalja te reći s kakvim se problemima u praksi mi susrećemo zbog sadašnjeg načina usavršavanja stručnjaka na ovome području. Školovanje, naime, mora biti odgovor na sve probleme s kojima se susrećemo u praktičnom radu. U Hrvatskoj ne postoje škole za educiranje stručnjaka ovoga profila. Preduvjeti da netko postane konzervator ili preparator su određen stupanj i vrsta obrazovanja. Za konzervatora je to fakultetsko obrazovanje kemijskog ili biološkog usmjerenja, a za preparatore srednjoškolsko obrazovanje grafičkog ili kemijskog usmjerenja. Nakon određenog vremena provedenog na radu u nekoj od restauratorskih radionica što se bave konzerviranjem i restauriranjem pisane baštine, slijedi polaganje stručnog ispita za zvanje konzervatora odnosno preparatora. Taj se ispit polagao pri Republič65
