ARHIVSKI VJESNIK 40. (ZAGREB, 1997.)
Strana - 32
J. Ivanović, Modeli obrazovanja arhivista, Arh. vjesn., god. 40 (1997) str. 15-34 šest sadržajnih područja činilo bi osnovnu strukturu programa arhivističkog obrazovanja - naravno ako se zajamči zrelost discipline na kojoj se zasniva ovakav plan. Upadljivo je koliko'je ovakav program podudaran s tradicionalnim programima - s tom razlikom, da se kao temeljna disciplina sada pretpostavlja reformirana arhivistika što je izgleda samo drugi naziv za nešto dosljednije poštivanje osnovnih načela arhivistike pri odabiru metodologije za obavljanje pojedinih arhivskih funkcija. Ovaj koncept ima samo jednu manu: glavni sastojak još nije gotov i mnogi ne vjeruju u njegovu praktičnu upotrebljivost. Treba još spomenuti i predodžbu po kojoj je sve stoje arhivistu potrebno nešto vještine i dosta iskustva. To je praktičar koji izmiče definiciji, ne sudjeluje u raspravama o obrazovanju, ali je zato utjecajan u arhivskim spremištima. 48 Njegova egzistencija pokazuje izostanak obrazovnih standarda i šarolikost mogućnosti u pogledu načina na koji netko može postati arhivist. Postoje tradicionalna i suvremena inačica ovog tipa arhivista i obje se zasnivaju na skepticizmu u pogledu važnosti arhivske struke. Zaključak Identifikacija sadržaja koji dolaze u obzir kao dio arhivističkog obrazovanja nedovoljna je bez jasne predodžbe o njegovoj ulozi u cjelini obrazovnog programa. To je preduvjet i za odluku o obliku, institucionalnom okviru i trajanju programa. U kolikoj će mjeri neki obrazovni program moći udovoljiti očekivanjima koja se pred njega postavljaju, ovisi o nekoliko čimbenika. Svakako je najvažniji, ne samo radi obrazovanja, izgradnja i učvršćenje arhivistike kao samostalne discipline. O njemu ovisi sama mogućnost oblikovanja vlastitog programa i njegovi ciljevi, ne samo sadržaj i oblik prezentacije. Istraživanje, bilo ono zamišljeno kao teorijsko ili praktično u smislu nekog oblika rada s gradivom, valja shvatiti kao dio procesa, ne samo zato što je nužno kao postupak proizvodnje i provjere znanja, nego i zbog njegove obrazovne funkcije. To nije tek pitanje stila, nego i ukupnog sustava znanja i vrijednosti koje će arhivska zajednica prepoznati kao svoje. Važnost konceptualnog razdvajanja temeljnog obrazovanja koje identificira struku i opskrbljuje je osnovnim znanjima i vrijednostima, od obrazovanja uz rad i specijalističkih sadržaja, često se olako podcjenjuje. Sadržaji i ciljevi prikladni za te oblike danas se često nedovoljno razlikuju. Treba razjasniti što je uloga temeljnog obrazovanja i u kojim se okvirima ono može izvesti (i ne nametati mu druge ciljeve), a što je zadatak stalnog stručnog usavršavanja. Činjenica je da naši obrazovni Theo Thomassen, "Med kvalificiranim začetnikom in iskušenim profesionalcem", Arhivi XVIII, 1-2 (1995), str. 47-51. 32
