ARHIVSKI VJESNIK 40. (ZAGREB, 1997.)

Strana - 27

J. Ivanović, Modeli obrazovanja arhivista, Arh. vjesn., god. 40(1997) str. 15-34 I to se pitanje, kao i sva do sada spomenuta, svodi na osnovno pitanje - da li postoji specifično područje arhivske teorije i čemu ona služi. Rasprava se zasniva s jedne strane na naporu da se utvrdi postojanje nečeg specifično arhivskog, što nije obuhvaćeno teorijskim horizontom drugih disciplina i da se dokaže ovisnost postojeće ili neke druge - pravovjerne - metodologije o tako utvrđenome načelu. S druge strane ne treba isticati raširenost i snagu "starog mističnog argumenta" svih profesija - da samo kvalificirani pripadnici struke s odgovarajućim iskustvom mogu obavljati povjereni im posao.

32 Štoviše, iskustvo je jedini način koji nekome osigurava da će ovladati potrebnim znanjem i vještinama koje, naravno, može posredovati samo osoba s iskustvom.

33 Jedna od zanimljivijih osobina ove rasprave je dojam da su sve tvrdnje održive iako se ne slažu, što je dobar indikator neadekvatne definicije pojmova i općenito relativno skromne teorijske razine na kojoj se ona vodi. Koliko god vrijedi tvrdnja daje teorija nekompetentna i da zakazuje na kritičnim mjestima (npr. vrednovanje), jednako se pravo može dati i suprotnoj, da inzistiranje na osposobljavanju za točno određen posao uklanja svaku mogućnost profesionalne prilagodljivosti o kojoj ćemo sve više ovisiti.

34 Pokušaji da se uklone te suprotnosti oblikovali su mehanički model: teorija-metodologija-praksa pri čemu je teorija otprilike "analiza ideja o prirodi arhivskoga gradiva, metodologija, analiza ideja o postupcima, a praksa rezultat primjene metodologije u pojedinim slučajevima".

35 Kolika je praktična iskoristivost ovog modela ostaje upitno, no izgleda da više ograničava tzv. teoriju, nego što koristi praksi. Uzmemo li u obzir i vezu u obrnutom smjeru, kao mogućnost verifikacije, dobivamo odnos tipa "regulirajućeg drugog". Praktična posljedica ove rasprave za sada je uglavnom izražena u održavanju neplodnih dihotomija poput ranije spomenutih. U konačnici to rezultira takvim programima obrazovanja koji nastoje obuhvatiti sve i riskiraju gubitak konceptualnog usmjerenja. To je oprezna praktična odluka koja pokazuje da stvar nije raspravljena. Jedna od karakterističnih crta jest da se istovremeno traži bolje osnovno fakultetsko obrazovanje i više prakse.

36 Pretpostavlja se da takav pristup ne može štetiti, pod uvjetom daje izvediv. 32 Burke, str. 45; usp. Schaeffer, o.e. 33 Kao ilustracija može poslužiti stajalište jednog povjerenstva Američkog arhivističkog društva: "Because of the nature of the materials with which the archivist deals and because of the nature of his responsabilities with regard to thèse materials, the training necessary for an archivist should be firmly rooted in expérience" (Philip P. Mason, "Report of the Comittee for the 1

070s", American Archivist 35 (1972), str. 207). Tu se može naći i stajalište da ne treba osnivati posebne programe na fakultetima (209). 34 Usp. Schaeffer, str 27. 35 Heather MacNeil "Archivai Theory and Practice: Between Two Paradigms", Archivaria 37 (1994), str. 7. 36 Većina priloga u spomenutom zborniku Wissenschaftliche Archivarsausbildung in Europa izražava ovaj zahtjev. 27