ARHIVSKI VJESNIK 40. (ZAGREB, 1997.)
Strana - 168
B. Zakošek, Tezaurusi u arhivskoj djelatnosti?, Arh. vjesn., god. 40 (1997) str. 157-170 sustavima. Upravo bi se specifični povijesni pojmovi, osobna imena i naslovi pravnih osoba mogli lakše u tezaurusu 'prepoznati' kada bi ih se, upravo s pomoću rubrike notacije, povezalo s oznakama djelatnosti iz klasifikacijskog nacrta cjelokupnog arhivskog gradiva 14 , koji je u uporabi u hrvatskim državnim arhivskim ustanovama. Smisao bilješke o svrsi je u pružanju posebnih objašnjavajućih uputa za korištenje deskriptora, u naznačavanju spoznaja do kojih smo došli tijekom pojmovne i terminološke kontrole. Povijesni, često jedinstveni sadržaji našeg tezaurusa obilovat će takvim dodatnim uputama. Njega tezaurusa sprovodi se u našem slučaju unošenjem nadopuna i ispravaka. Svaki novi stručno sređen arhivski fond ili kvalitetno popisan registraturni materijal u pravilu će ponuditi nove gradbene elemente za tezaurus. Ispravke se unose na temelju recepcije tezaurusa od strane korisnika u najširem smislu tog pojma. To znači da će se pojedine izmjene izvršiti praćenjem promjena težišta istraživanja i jezičnih promjena, zatim praćenjem rezultata istraživanja i indeksiranja koji mogu ukazati na greške u interpretaciji nekog pojma, i tome slično. Tezauracija primarnih arhivskih izvora Prethodno smo već spomenuli, da izrada tezaurusa za primarne arhivske sadržaje predstavlja poglavlje za sebe. Za to postoji više razloga. Kao prvo, ideja da se cjelokupno arhivsko gradivo, do pojedine arhivske jedinice (predmeta, dosjea, spisa ili možda čak podatka), učini informacijski dostupnim putem jednog tezaurusa, čini nam se neostvarivom, pa i suvišnom. Bjelodano je da takav trud ne bi bio opravdan s motrišta ekonomije upotrebe stručne radne snage, čak kada bijedan takav tezaurus bio predmet masovne uporabe, što svakako ne bi bio slučaj. S druge strane, svojevrsni rudimentarni oblici tezaurusa nastaju 'prirodno', usporedno s nastankom samog (budućeg) arhivskog gradiva. Bar u registraturama javnopravnih tijela već se odavna uvriježio postupak izrade pomoćnih knjiga (prvenstveno pritom mislimo na predmetna, imenska ili topografska kazala), koje korisnika vode do traženog podatka. Ono što tim knjigama ponekad pridaje značaj, doduše vrlo primitivnog tezaurusa, za razliku od običnog kazala (indeksa), jesu stalne, unaprijed definirane natuknice (deskriptori), koje kasnije služe za indeksaciju pisanih sadržaja 15 . Ako se sada vratimo na temu o isplativosti izrade tezaurusa za primarno arhivsko gradivo, čini nam se da bi upotreba informacijskog potencijala izvornih 14 Klasifikacijski nacrt nije nigdje publiciran, no on se, kao dio matičnog lista za svaki fond odnosno zbirku, obvezatno primjenjuje u arhivskoj praksi. 15 Ovakav način rada naših starih 'informatičara' razvidan je iz činjenice, da uz mnoge natuknice na kraju godine nije upisana niti jedna signatura koja bi upućivala na neki konkretan spis. 168
