ARHIVSKI VJESNIK 40. (ZAGREB, 1997.)
Strana - 134
M. Kukuljica, Nove europske inicijative u filmskoj arhivskoj pravnoj praksi, Arh. vjesn., god. 40(1997) str. 119-138 tranzicije, nemoćni ostvarivati osnovne zadatke čuvanja i zaštite filmskog gradiva bez podrške države. Također, producenti i autori se uopće ne spominju kao jednako odgovorni sudionici u ovoj povijesnoj zadaći. 7 Kako dalje? Izoliranje filmskih arhiva u novom povijesnom kontekstu, onemogućavanje slobodnog pristupa klasičnim djelima filmske umjetnosti ili bilo kojoj vrsti audiovizualnih zapisa, anahrono je i suprotno svim intencijama međunarodnog pravnog poretka, intencijama slobodnih zemalja koje potiču protok ideja, informacija i dobara - bore se za ostvarivanje prava svakog pojedinca na jednake uvjete obrazovanja i uvida u kulturno naslijeđe. Filmski i audiovizualni arhivi obavljaju stručne poslove na obradi, zaštiti i trajnoj pohrani audiovizualnog gradiva. Koriste svoje znanje i iskustvo da bi sačuvali audiovizualnu baštinu za sljedeća pokoljenja. Ni na koji način nisu suprotstavljena strana proizvođačima audiovizualnog gradiva, već obavljaju dio stručnog posla zaštite i restauracije, što producenti ne čine, jer se njihov interes iscrpljuje korištenjem proizvedenog audiovizualnog djela, često bez obzira na posljedice ili čak mogućnost uništenja takvog djela bezobzirnom komercijalnom eskploatacijom. Rad filmskih i audiovizualnih arhiva komplementaran je, tj. nadograđuje proces proizvodnje i prezentacije audiovizualnog djela. Promjena sadašnjeg stanja i odnosa filmskih arhiva i producenata moguća je izgradnjom uzajamnog povjerenja, stvaranjem novog pravnog sustava koji neće nikome nanositi štetu ili stvarati prepreke u zajedničkom konačnom cilju trajne pohrane audiovizualnog gradiva za budućnost. Treba koristiti i nova iskustva kolektivnog pregovaranja (Collective Administration) ustanovljenog u Francuskoj za audiovizualna prava izvan frankofonskih zemalja. Prednost je takve pravne procedure što se u pregovorima započinje iz početka, bez opterećenja Sporazumom producenata i filmskih arhiva iz 1971. godine. Preko tako utemeljenog tijela lakše se utvrđuje kad je prestao komercijalni interes za određeni film i jednostavnije se dobiva odobrenje za prikazivanje filmova. 7 Bilo bi svakako zanimljivo usporediti Etički kodeks filmskih arhivista s Etičkim kodeksom arhivista, usvojenim od Međunarodnog arhivskog vijeća na XIII. kongresu u Pekingu 1996. Etički kodeks arhivista tiskanje u izdanju Hrvatskog državnog arhiva 1997. godine. 134
