ARHIVSKI VJESNIK 40. (ZAGREB, 1997.)
Strana - 11
J. Kolanović, Identitet arhivista: od zanimanja do profesije, Arh. vjesn., god. 40(1997) str. 7-14 Otvaranjem arhiva javnosti, a posebno zbog potreba povijesne znanosti, počinje novo razdoblje u svijetu u stvaranju profila arhivista. To je razdoblje povezano sa stvaranjem prvih škola u svijetu (Francuska, Vatikan) kojima je zadatak odgovoriti toj novoj zadaći koju poprima arhivsko gradivo: kao izvor povijesnoga istraživanja. To je faza tijesne povezanosti arhiva i povjesničara. U Hrvatskoj je u tome značajna uloga Ivana Kukuljevića Sakcinskoga, koji je 1848. bio postavljen na čelo Zemaljskoga arhiva Kraljevine Hrvatske, Dalmacije i Slavonije teje kao povjesničar udario temelje prikupljanju arhivskoga gradiva kao povijesnoga izvora i započeo s objavljivanjem najznačajnijih povijesnih i državno-pravnih dokumenata. Dakako, i dalje se razvija potreba čuvanja pisanoga gradiva u operativne svrhe, za zaštitu prava pojedinca i države, ali ovaj novi iskorak u vrednovanju pisanoga gradiva stvara i novi pogled na arhivsku djelatnost. U toj prvoj fazi (koja u Hrvatskoj traje gotovo do 1945) arhivisti ne samo da su u funkciji povijesnoga istraživanja, oni su i sami gotovo redovito i povjesničari. Premda je to bio novi korak u afirmaciji arhiva i arhivske službe, time je na našem području u nekom smislu spriječen samostalan razvoj arhivske službe i arhivistike kao znanosti. Na to je 1939. upozorio Josip Nagy, ravnatelj Državnoga arhiva u Zagrebu, koji je izradio i prvi nacrt tzv. banovinskoga zakona o arhivima, u kojemu je zacrtao razvoj arhivske službe stavljajući naglasak na obrazovanje. Očito je na to imao utjecaj i njegov boravak u Parizu i pohađanje L'École des chartes. Premda je povezanost registrature/pismohrane i arhiva jasno naznačena već krajem 19. st. (nju je kao programsku osnovu odredio već i Bojničić osnivanjem Viestnika Zemaljskoga arhiva), ona praktički tek nakon 1945. godine počinje dobivati na značenju, kada se kod nas organizira vanjska služba. Premještanje naglaska na povezanost arhiv-pismohrana, lik arhivista/povjesničara dobiva novo značenje. Isključiva povezanost i usmjerenost na povjesničara nadopunjuje se novom dimenzijom, a to je briga za arhivsko gradivo u nastajanju. Povezano s time, arhivska služba svoju djelatnost usmjeruje na pitanja valorizacije, kontinuiranog preuzimanja, dakako, nastavljajući rad na tradicionalnim zahtjevima arhiva, kao što su sređivanje arhivskoga gradiva, njegova obrada i stvaranje obavijesnih pomagala. U širem kontekstu, arhivska služba postavlja zahtjeve i materijalne zaštite (restauracija i sigurnosno mikro furniranje). Konačno, razvoj arhivske službe stvara lik arhivista čiji je temeljni predmet rada arhivsko gradivo, kao sačuvana kolektivna memorija naroda. Služba arhivista dobiva novu ulogu, jer on zapravo aktivno sudjeluje u procesu stvaranja, zaštite, obrade i porabe toga općega pamćenja. Dakako, arhivsko gradivo i dalje zadržava svoju osnovnu dimenziju "dokaznoga gradiva" za zaštitu prava pojedinca i prava naroda, njegova identiteta, pa time, uz informacijsko značenje, ono uvijek ima i značenje kulturnoga dobra ili spomenika kulture. 11
