ARHIVSKI VJESNIK 39. (ZAGREB, 1996.)
Strana - 213
Recenzije i prikazi, Arh. vjesn., god. 39 (1996) str. 197-250 tome što treba čuvati, koje fondove staviti na raspolaganje, a koje ne, arhivist postaje kreator, deux et machina buduće povijesti". Autorica tvrdi da je velika zasluga "Mjesta sjećanja" upravo u tome što su potakla preispitivanje suviše dugih rokova za davanje na korištenje osjetljivog arhivskog gradiva, uz to i pitanje moralnosti i čuvanja privatnog života pojedinaca. Smatra da bi trebalo fiksirati kriterije po kojima se arhivsko gradivo odabire i škartira, potaknuti susrete i dijaloge s istraživačima, genealozima, sveučilišnim profesorima i administrativnim osobljem. Na kraju je zaključila: "Ako moramo postati cenzori, imajmo barem hrabrosti o tome govoriti." Véronique Dignac: Arhivske zgrade iz 19. stoljeća u fondu Glavni savjet za javne građevine (Les bâtiments d'archives au XIXe siècle dans le fonds du Conseil général des Bâtiments civils), str. 24-44. Arhivsko gradivo fonda Glavni savjet za javne građevine nalazi se u Francuskom nacionalnom arhivu, unutar podserije F. Glavni savjet za javne građevine je ustanovljen 1795. godine. Savjet je vršio nadzor i davao suglasnost na projektnu dokumentaciju prilikom izgradnje, prenamjene ili uređenja tržnica, bolnica, katedrala, crkava, ubožnica, zatvora, vojarni, žandarmerija, palača pravde, zgrada upravnih oblasti, arhiva itd. Od 1853. godine pri Savjetu su postavljena dvojica glavnih inspektora radi provedbe nadzora nad izgradnjom i preuređenjem departmanskih, komunalnih i bolničkih arhiva. Autorica je analizirala šesnaest izvještaja o zgradama departmanskih arhiva koje su glavni inspektori bili predali Glavnom savjetu u razdoblju od 1840. do 1864. godine. Prikazala je načela kojima su se rukovodili arhitekti prilikom konstrukcije arhivskih zgrada, naročito prilikom ostvarenja sigurnosnih uvjeta za smještaj gradiva. Izvještaji pokazuju da je nedostatak smještajnog prostora bio glavni razlog zbog kojeg su se departmanske oblasti odlučivale na izgradnju novog arhiva ili na adaptaciju postojećeg. Ostali razlozi su bili: starost građevine, rastući rizik od požara, preopterećenie podova, loš raspored prostorija itd. Michel Monnerie: Konzervirati i sačuvati pečate: opasnosti i lijekovi (Conserver et préserver les sceaux: dangers et remèdes), str. 44-62. Autor je prikazao štetne utjecaje pojedinih fizičkih i kemijskih pojava na različite vrste pečata: vosak postaje mekši već pri temperaturi od 30°C, stoga treba izbjegavati da se voštani pečati dugotrajno drže u ruci, da se ispituju pri svjetlu lampe ili ostavljaju blizu izvora topline, a budući da od hladnoće vosak postaje tvrđi i lakše lomljiv, temperatura ne bi smjela biti niža od 10°C. Svjetlost sama po sebi ima mali učinak na pečate od voska, ali vlaga će pripomoći da se u brazdama pečata nasele gljivice, bakterije, alge ili insekti koji će ih razarati. Prašina otežava čitljivost pečata. Nestručno rukovanje sredstvima za čišćenje je opasno, jer može doći do otapanja 213
