ARHIVSKI VJESNIK 39. (ZAGREB, 1996.)
Strana - 200
Recenzije i prikazi, Arh. vjesn., god. 39 (1996) str. 197-250 U trećem dijelu pod naslovom "Položaj arhiva: kulturno arhivsko dobro", autor govori općenito o papirima tj. o pisanim zapisima, koji, kad prestanu služiti potrebama javnih ustanova i državnih službi, nakon izvršenog izlučivanja postaju predmet istraživanja i studija te se o njima vodi briga, čuvaju se i zaštićuju kao kulturno arhivsko dobro. U ovom dijelu se nalaze sljedeća poglavlja: 1. Organizacija državnih arhiva, 2. Središnja arhivska administracija, 3. Periferne institucije arhivske administracije, 4. Državni arhivi (Škola za arhivistiku, paleografiju i diplomatiku), 5. Nadzor nad državnim arhivima i odabir gradiva koje se prenosi u državne arhive, 6. Javnost arhiva i pristupačnost dokumenata (Studijska dvorana i čitaonica), 7. Arhivska nadzorna služba, 8. Institut za zahtjeve i skrbništvo nad dokumentima državnih organa i nad javnim ustanovama, 9. Honorarni nadzornici, 10. Volonteri. U Italiji su od 5. ožujka 1874. godine svi državni arhivi u nadležnosti Ministarstva unutarnjih poslova, a prema Zakonu iz 1963. godine državni arhivi su u nadležnosti Ministarstva za kulturnu baštinu i okoliš s nepromijenjenim zadacima: 1) da čuvaju gradivo zakonodavne, sudske i upravne državne vlasti Italije, kao i druge dokumente koji su u njihovom vlasništvu ili depozitu; 2) da vrše nadzor nad gradivom koje nastaje u državnim službama; 3) da bdiju nad arhivima javnih državnih ustanova i nad arhivima koji posjeduju važno povijesno gradivo; 4) da skrbe o gradivu državnih i javnih ustanova, koje se nalazi nezakonito izvan njihovih sjedišta; 5) da pripremaju gradivo za znanstvena istraživanja. Pri Ministarstvu za kulturnu baštinu i okoliš nalazi se Centralna služba generalna direkcija za arhive. Na čelu Centralne službe nalazi se generalni ravnatelj. Služba ima pet odjela: 1) opći poslovi, 2) državni arhivi, 3) ne-državni arhivi, 4) arhivska tehnika, 5) arhivska dokumentalistika. Osim toga, pri Ministarstvu za kulturnu baštinu djeluje i jedno kolegijalno tijelo - Nacionalni savjet za kulturnu baštinu i okoliš, koji ima devedeset i jednog člana, među kojima su četiri arhivista iz državnih arhiva. Unutar Nacionalnog savjeta za kulturnu baštinu i okoliš nalazi se pet posebnih komiteta, i to za sektore: arhivska dobra, knjige i kulturni instituti, prostorna dobra i arhitektura, arheološka dobra, te povijesna i umjetnička dobra. Nadalje, autor daje prikaz mreže državnih arhiva u Italiji: 1) Centralni državni arhiv sa sjedištem u Rimu, 2) državni arhivi čija su sjedišta u glavnim gradovima pokrajina (ima ih devedeset i pet). Pri sedamnaest državnih arhiva djeluju specijalne škole iz arhivistike, paleografije i diplomatike, koje su slobodne, javne i državne u sklopu Sveučilišta, a poslije 200
