ARHIVSKI VJESNIK 38. (ZAGREB, 1995.)
Strana - 30
M. Rastić, Razvitak temeljnih načela izlučivanja u Hrvatskoj, Arh. vjesn., god. 38 (1995) str. 23-55 Sredinom 19. st. moderna je administracija dobila svoje određene oblike, na čijim se temeljima iz dana u dan sve više granala. Ti se oblici mogu pratiti u naglom razvitku kroz središnje organe uprave, ali usporedno i kroz organe lokalnih uprava. Moderna tehnička sredstva komunikacije (željeznica, pošta), pa i znatno usavršavanje tehnike uredskog poslovanja, utrlo je put ao!ministraciji sa svim najrazličitijim djelatnostima. Zbog svih ovih činjenica, a naročito poslije 1848. sve su se više gomilali i akti upravnog poslovanja. Dokumentacija je odlagana u uredskim pismohranama, koje su s vremenom postajale prepune. Spisi su godinama u sve većem broju pristizali u pismohrane, što je naglo poraslo upotrebom pisaćeg stroja krajem 19. st. U uredima se na taj način pojavio jedan novi problem: problem prostora za odlaganje spisa, kojeg je bilo sve manje. Tom problemu pokušalo se u Hrvatskoj doskočiti smanjivanjem odloženog gradiva "škartiranjem" onih vrsta spisa koji nisu bili neophodni za redovno obavljanje poslova. U ovom razdoblju, dakle, možemo govoriti o "škartiranju" zbog potrebe za prostorom, kao temeljnom cilju vođenja postupka. Širenje administracije još je i danas u punom zamahu, što problem valorizacije gradiva i posljedično "škartiranja" čini akutnim. Dakako, problem se ne treba svesti isključivo na "škartiranje" kao takvo, već ga treba pratiti kroz provođenje utvrđenih kriterija, odabir djelatnika koji ga provode i konačno, postignute rezultate. Treba spomenuti da, ukoliko je postupak "škartiranja" bio prethodno normiran od "više vlasti", a ne provodi se kontrola te ako se vodi od slučaja do slučaja, sa strane djelatnika koji o sadržaju spisa nemaju nikakvih saznanja, to će i postignuti rezultat takvog "škartiranja" biti katastrofalan (o čemu ima i previše dokaza). Pretjerano dugo zadržavanje registraturnog značaja jednog arhiva (jer u to vrijeme još nema arhivskih ustanova u današnjem smislu) je velika opasnost za gradivo, jer ono više ne služi zahtjevima moderne pismohrane, nego je s njena gledišta - balast koji smeta pravilnom odvijanju tekućeg poslovanja. Stoga se taj postupak ne tretira s arhivskog, već s registraturnog aspekta i obavija - po uobičajenim propisima tekućeg izlučivanja. Taj je slučaj najviše prisutan u drugoj polovini XIX. st. sa pismohranama županija, što smo vidjeli u izvješću Hrvatskog državnog arhiva, ali ga možemo pročitati i u Izvješću prof. Ferde Hauptmana pod naslovom "O stanju arhiva u Hrvatskoj" iz 1951, u kojem navodi: "...Vlada je dugo čuvala svoj arhiv kod sebe i tek godine 1902. predala prvi, mali dio u pohranu - svega tri godišta (1848/50). Pojava to čudnija, usporedi li se s istodobnom praksom, primjenjenom kod saborskih spisa ili pak kasnije kod spisa Narodnog vijeća SHS, od kojih je bar jedan dio vrlo brzo (god. 1919. pa 1923) našao svoj put u Zemaljski arhiv. Nasuprot tomu je sav materijal nastao do godine 1941. 30
