ARHIVSKI VJESNIK 38. (ZAGREB, 1995.)
Strana - 282
Recenzije i prikazi, Arh. vjesn., god. 38 (1995) str. 237-284 vani odabir tema, naročito u rubrici koja nosi naslov Arhivistika i arhivska služba i koja bi nas trebala najviše zanimati, nisu mijenjani; ipak, za razliku od prethodnog broja, nekoliko članaka nije izravno posvećeno nekom od pitanja zaštite arhivskog gradiva u ratu. Izvješća o stanju i aktivnosti pojedinih arhiva u BiH, koja su nedostajala u prošlom broju, možemo naći ovdje. O radu Regionalnog istorijskog arhiva Tuzla u razdoblju 1992-1994. piše A. Kožar. Arhiv je radio neprekidno kroz čitavo vrijeme rata, sa smanjenim brojem djelatnika i u ratu prilagođenom opsegu. Zgrada je u dva navrata oštećena gelerima, ali gradivo smješteno u njoj nije stradalo. Daleko složeniji problem jest zaštita registraturnog gradiva o čemu isti autor iscrpnije govori u svome drugom članku u ovom broju ("Neke osobitosti zaštite arhivske građe u nastajanju u uvjetima rata"). Arhiv je u predratnom razdoblju pojačano radio na nadzoru i pružao stručnu pomoć stvarateljima na način kako su to provodili i drugi bosanskohercegovački arhivi: slanjem okružnica, priopćenja, poziva na suradnju itd. Donijeto je i Uputstvo o zaštiti arhivske građe i registraturnog materijala u ratnim okolnostima, kojim je pojednostavljena procedura sređivanja i kategorizacije gradiva kako bi se omogućilo da gradivo koje bi se moralo izmjestiti, bude i popisano. Uputstvo je osnaženo naredbama gotovo svih općinskih ratnih predsjedništava na tuzlanskom području. Imatelji su njime obvezani da dostavljaju "potrebne" informacije arhivu i nadležnom općinskom ratnom predsjedništvu. Na pružanju pomoći registraturama povremeno su radili svi stručni radnici, o čemu svjedoči velik broj obilazaka imatelja. Prikupljeni podaci upućuju na to da je u trećoj ratnoj godini "normaliziran" rad registratura: dvije trećine promatranih registratura imale su imenovanu osobu za vođenje registrature. Arhiv je sa svoje strane kao oblik stručne pomoći organizirao savjetovanja i učinio dostupnim potreban radni materijal. Ipak, kako Kožar kaže, uspjeh je ponajviše ovisio o osobnoj odgovornosti i inicijativi nadležnih rukovoditelja i stručnosti osoblja u registraturi. Događalo se da se gradivo izmješta "bez dovoljno reda i stručnosti", da nakon toga bude ostavljeno bez nadzora. Znatna šteta je nastala zbog prenamjene objekata i nedostatka stručnih radnika, dok su stvaranje novih registratura i promjene u ustroju i djelovanju stvaratelja poseban izazov koji će najvećim dijelom morati biti ostavljen za poratno razdoblje. Sve to, vjerojatno i procjena o oštećenju ili uništenju oko 1000 dužnih metara registraturnog gradiva, navodi autora da iznese stanovite rezerve u pogledu učinkovitosti poduzetih mjera, no taj njegov stav može se razumjeti i kao posljedica postavljenog cilja. Naime, dobro djeluje već i sam podatak daje tijekom 1992. godine "izvršen obilazak preko 600 imalaca...", daje održano više tečajeva za djelatnike u registraturama. Arhiv je ostao otvoren za korisnike: godišnje je bilježio i do 2000 posjeta, prikupljao je dokumentaciju o ratnim zbivanjima (oko 500 stranica sjećanja logoraša i prognanika, oko 500 fotografija i 150 video kazeta itd.), organiziranje okrugli stol na temu "Rat 282
