ARHIVSKI VJESNIK 38. (ZAGREB, 1995.)

Strana - 271

Recenzije i prikazi, Arh. vjesn., god. 38 (1995) str. 237-284 jom. Istina je, međutim, sasvim drugačija. Poslijeratne komunističke vlasti osjećale su silnu ugroženost od svih pripadnika predratnih građanskih stranaka, pa su i sve te besmislene optužbe imale samo za cilj eliminiranje političkih protivnika komunizma. I Mačkovšekova životna sudbina odraz je burnoga vremena u kojem je živio. Janko Mačkovšek, inženjer građevine rodio se 1888. godine u Idriji, koja je pripadala dijelu slovenskih krajeva pod Italijom. Školovanje je započeo u rodnom mjestu, nastavio u Ljubljani, a završio u Pragu. Nakon diplome zaposlio se u gradskom građevnom uredu u Ljubljani gdje je proveo sav radni vijek, sve do internacije u Dachau. Prije II. svjetskog rata bavio se problemima ljubljanskog urbanizma, pitanjima slovenskih granica, a najviše organizacijama narodne zaštite koje su pomagale slovenskim bjeguncima iz krajeva pod talijanskom okupacijom. Zbog ove zadnje aktivnosti uhapšen je već 1941. od strane talijanske okupacijske vlasti. Sve do izbijanja rata nije se aktivno bavio politikom, iako je bio član Jugoslavenske nacionalne stranke te ekspert za granice na mirovnoj konferenciji u Parizu 1919, što svakako ima i političke konotacije. U Sloveniji je već prije izbijanja rata započelo raslojavanje unutar postojećih stranaka i grupa, pa je tako došlo i do raskola između mladih i starih unutar JNS, a i do prvog povezivanja stranaka u tzv. napredni blok. Godine 1942. veći dio slovenskih stranaka udružio se u Slovenski savez, a J. Mačkovšek postaje članom predsjedništva (tri člana) i zadužen za veze s inozemstvom. Iako su sve stranke u Savezu priznavale legitimnost jugoslavenske vlade u izbjeglištvu, nisu prejudicirale buduće uređenje države, smatrajući da će se to urediti nakon završetka rata i to na slobodnim demokratskim izborima. Nakon kapitulacije Italije 1943. Savez se formalno raspao, a sljedeće godine obnovljeni su pregovori o osnivanju nekog novog zajedničkog tijela, do čega je došlo u listopadu 1944. kad je osnovan Narodni odbor. To se već događalo bez sudjelovanja Mačkovšeka, kojeg je uhapsio Gestapo 4. ili 8. kolovoza te godine. Bilo je to samo jedno u nizu hapšenja što ih je izveo Gestapo, a sve s optužbom o ilegalnom djelovanju u korist izbjegličke vlade u Londonu i zapadnih saveznika. Najveći dio uhapšenih odveden jeu Dachau, gdje je veći dio i umro, a među njima i Janko Mačkovšek, koji je 31. siječnja ili 1. veljače 1945. umro u logoru od pjegavog tifusa. Osim Kratica na početku (str. 4) i Uvoda, autorica je gradivo obradila i podijelila u 4 poglavlja (15-226), a na kraju je nakon sažetka na engleskom jeziku (227-228) dodala i vrlo korisno Kazalo osoba (229-234) koje se pojavljuju u tekstu. Gradivo je prepisano iz rukopisa bez jezičnih zahvata, osim kad se radilo o očitim pogreškama. Autorica je razriješila većinu kratica iz tekstova te ilegalna imena kada je to bilo moguće, dok su upitnikom obilježena sva nejasna mjesta. U tekstu su 271