ARHIVSKI VJESNIK 38. (ZAGREB, 1995.)

Strana - 225

Izvješća, Arh. vjesn., god. 38 (1995) str. 217-235 odgoja bez arhiva Europskoga vijeća. Nemoguće je pisati vojnu povijest ili povijest odnosa Istok-Zapad bez dokumenata OTAN-a ili UEO-a, povijesti znanosti bez proučavanja arhiva CERN-a ili Specijalne europske agencije. Ponajprije se postavlja pravno pitanje: arhivi su neotuđivo vlasništvo neke države, a kako to primijeniti na arhive međunarodnih organizacija? Istina, pojedine međunarodne organizacije preuzimale su arhive od svojih prednika (tako npr. Europska agencija za prostor osnovana 1975. preuzela je arhiv ESRO-a - European Space Research i ELDO-a - European Launchers Development Organisation, nastalih 1962. i 1964; OCDE je preuzeo arhiv OECE i si.). Međunarodno pravo UN-a opredijelilo se za neotuđivost takvih arhiva i utvrdilo da su zemlje domaćim odgovorne za njihovu zaštitu. Međutim, nema propisa o tome kako organizirati te arhive, pa je nužno regulirati i to pitanje. Referent je iznio i strukturalne slabosti s obzirom na arhive regionalnih međunarodnih organizacija: a) ne postoji dobra služba uredskoga poslovanja odnosno vođenja pismohrana, kao ni stručno osoblje. Kada i postoji osoblje zaduženo za arhive, ono ima i brojna druga zaduženja, b) neodređen je status djelatnika koji vode pismohranu i arhiv; u nekim organizacijama postoji sustav "registrature" koja prima, upisuje i usmjeruje dopise; konačno, u treću kategoriju spadaju organizacije koje arhivsku službu uključuju u "informacije, biblioteku i dokumentaciju", tako npr. u Europskom parlamentu ili Vijeću Europe. Međuarhivi nemaju dovoljno osoblja (2-6 osoba u većini slučajeva za otprilike 3 do 10 d/km po spremištu). Nema propisa o arhivskoj službi odnosno o brizi za pismohranu. Ne postoji ni usklađenost glede izlučivanja gradiva. Neuređeno je i pitanje dostupnosti tih arhiva; nisu utvrđeni sustavi klasificiranja, a niti su određene mjere fizičke zaštite. Nije premošten ni procjep između slobode pristupa informacijama i zaštite informacija. Članice Europske unije usvojile su okvirni rok od 30 godina nakon nastanka spisa kao vrijeme dostupnosti, ali nije jasno utvrđeno kada se taj rok može produžiti. Konačno, postavljeno je pitanje centralizacije ili decentralizacije povijesnih arhiva regionalnih sustava. Čini se da se od prije desetak godina europska zajednica opredijelila za stvaranje centralnih arhiva. Dakako, gradivo se može mikrofilmirati, a mikrofilmovi pohraniti na više mjesta kako bi bili dostupni za proučavanje. U tom pogledu Europski parlament, Ministarsko vijeće i dr. sklopili su s Europskim sveučilišnim institutom u Firenci ugovor za smještaj i korištenje svih povijesno značajnih dokumenata. Budući da ustanove u Bruxellesu i Luxembourgu imaju pravo čuvati arhive koji ondje nastaju, dolazi do dvojnosti. Posebno je važno pitanje što s organizacijama koje prestaju djelovati, osobito s onima nakon prestanka hladnoga rata i grupiranja europskih država u "Uniji". Pitanje je: da li sve to grupirati u arhive 225