ARHIVSKI VJESNIK 38. (ZAGREB, 1995.)

Strana - 12

J. Kolanović, Vrednovanje arhivskoga gradiva u teoriji i praksi, Arh. vjesn., god. 38 (1995) str. 7-22 arhivist je čuvar arhivskoga gradiva:

1 ' upravna tijela su nadležna da unište ono što im više ne treba, a arhivist se ne miješa u to. Takvo je stajalište rezultat položaja koji Jenkinson daje arhivistu: on je postavljen između uprave i istraživača, a zadaća mu je da "služi arhivskom gradivu što gaje prošlost igrom slučaja ostavila njemu u skrb" te da isto tako služi i istraživaču koji koristi to gradivo. Četrdesetih godina našega stoljeća u SAD je Ch. Brooks upozorio na lošu englesku praksu koja se usredotočila samo na izlučivanje te određuje tri temeljna načela vrijednosti zapisa: vrijednost za stvaraoca, vrijednost za povijest uprave i vrijednost za povijesna istraživanja.

12 To načelo su kasnije prihvatili i Englezi, a 1952. Griggov odbor uvodi dva načela vrednovanja: upravna i povijesna vrijednost zapisa

13

. Lučenje tih dviju vrijednosti provodi se u fazama (nakon pet godina, zatim nakon 25 godina i tek nakon toga utvrđuje se povijesna vrijednost). I konačno, u engleskoj praksi, Wilsonovo izvješće iz 1981. ponovno naglasak stavlja na čuvanje (a ne na odabir), no pritom naglašava aktivnu ulogu arhivista. 2. Za razliku od engleske prakse, njemačka arhivska služba prednost daje ulozi arhivista, stoje i rezultat povijesnog razvoja. U Pruskoj, naime, već 1833. ministarstva stvaraju liste, a dekretom iz 1858. upravno je tijelo moralo obavijestiti arhivsku upravu o izlučivanju. Pri tome se postupno razvija i teorija vrijednosti: polazeći od hijerarhije stvaratelja - institucija (Otto Müller, Otto Meisner), razvija se teorija tržišta (Fritz W. Zimmermann) da bi se došlo do načela unutarnje arhivističke vrijednosti kao izvora (Arthur Zechel). Specifičan vid ideologijskog vrednovanja razvija se u bivšoj DDR. Otto Müller 1926. vrednovanje smatra "sudbinskim pitanjem" arhiva i odluku o tome što će se čuvati mora donijeti arhivist. U teoriji o vrednovanju polazi od razlikovanja nadležnosti stvaratelja, pa razlikuje središnja tijela uprave, međutijela te lokalnu samoupravu (Zentralbehörden, Mitttelbehörden und Bezirkbehörden). and Archive Making, Oxford 1922. Revidirana verzija 1937. i ponovno 1965. 11 O razvitku temeljnih načela vrednovanja usp. članak Ole Kolsrud, Razvitak temeljnih načela vrednovanja - Neka usporedna iskustva, American Archivist, 55 (1993), 1, 26-39. Kao rukopis za internu upotrebu objavljen je i hrvatski prijevod u građi za Savjetovanje Hrvatskog arhivističkog društva, održano u Bjelovaru, 8. i 9. prosinca 1994. Razvoj teorije o vrednovanju arhivskoga gradiva s obzirom na ciljeve i metodologiju obradio je i F. G. Ham, nav. dj. 8-14. On je suvremene teorije razradio pod sljedećim naslovima: Stvaratelj kao odabirač, arhivist kao čuvar; Dokumentirati institucije: predominantnost evidencijske vrijednosti (Michael Cook); Odabir uzoraka; Arhivi kao zrcalo povijesti; Izbor odmjerenih i reprezentativnih uzoraka; Arhivski darvinizam kao metodologija odabira. 12 Ph. C. Brooks, The sélection of records for préservation, American Archivist 3, no. 4 (October 1940), 221-234. 13 To je zapravo poseban odbor (Her Majesty's Stationery Office), kojemu je predsjedao Sir James Grigg, pa je poznat kao Griggov odbor. 12