ARHIVSKI VJESNIK 37. (ZAGREB, 1994.)
Strana - 53
J. Kolanović, Osnovna načela i smjernice nacrta novoga arhivskoga zakona, Arh. vjesn., god. 37 (1994) str. 49-61 vlasništvu, ali i gradivo koje je u vlasništvu lokalne samouprave i uprave (kao što su gradovi i općine). Kako ne bi bilo dvojbe glede arhivskoga gradiva koje je u ranijem sustavu spadalo u "društveno vlasništvo", u prijelaznim odredbama se predlaže da svo "arhivsko gradivo, koje se čuva u državnim arhivima u smislu Zakona o zaštiti arhivske građe i arhivima iz 1978. i arhivsko gradivo nastalo do 31. prosinca 1990. za koje je po tom Zakonu postojala obveza predaje arhivima, kao i arhivsko gradivo bivših društvenopolitičkih organizacija državno je vlasništvo". Tom prijelaznom odredbom željelo se zaštititi svo arhivsko gradivo koje su trebali preuzeti "povijesni arhivi", a to još nisu učinili, tako da svo arhivsko gradivo koje se smatralo "društvenim vlasništvom" postane državno. Na isti način se državnim proglašava i arhivsko gradivo "paradržavnih" institucija ranijega sustava (kao stoje gradivo SKH, SSRNH i drugih bivših društvenopolitičkih organizacija), ali i poduzeća koja su nakon 1991. privatizirana, s time da to gradivo smiju zadržati "najdulje deset godina nakon isteka kalendarske godine u kojoj je izvršena pretvorba vlasništva". Novi imatelji dužni su osigurati to gradivo od uništenja i oštećenja te ga po isteku predviđenoga roka u sređenom stanju i popisano predati nadležnom državnom arhivu. Takva odredba praktički predviđa i da svo arhivsko gradivo što ga čuvaju sadašnji povijesni arhivi postane državno vlasništvo, dok će javno arhivsko gradivo koje nastaje nakon demokratskih izbora imati različite naslove vlasništva: državno vlasništvo, vlasništvo samoupravnih jedinica (županija, grada, općine). Kategorija privatnog arhivskoga gradiva se znatno proširuje, jer osim gradiva crkvenih ustanova i fizičkih osoba, sada u tu kategoriju spada i gradivo privatnih i dioničkih poduzeća, društava i političkih stranaka. Novi vlasnički odnosi time postavljaju nove zahtjeve u zaštiti privatnoga arhivskoga gradiva, posebno kada je riječ o gradivu značajnom za gospodarsku povijest (poduzeća, dionička društva i si). Kako bi se provodila zaštita arhivskoga gradiva u nastajanju sukladno značenju pojedinih stvaratelja, nacrt predviđa dva mehanizma: kategorizaciju stvaratelja javnog arhivskog gradiva i proglašenje privatnog arhivskog gradiva od posebnog spomeničkog, povijesnog i kulturnog značaja. Uputstvo o vrednovanju registraturne građe (NN 33/1987) predviđa izradu popisa različitih kategorija stvaratelja arhivskoga gradiva kao jednu od mjera vrednovanja arhivskoga gradiva i vođenja sustavne politike nadzora i preuzimanja arhivskoga gradiva u arhive. Ta se odredba u modificiranom obliku proširuje i na stvaratelje i imatelje privatnog arhivskoga gradiva. Iz toga proistječe obveza da svaki državni arhiv vodi dvije evidencije: kategorija stvaratelja javnog arhivskoga gradiva i popis privatnih stvaratelja arhivskoga gradiva. U nacrtu je predviđeno da Arhivska uprava na prijedlog imatelja privatnog arhivskog gradiva ili nadležnog državnog arhiva utvrđuje i proglašava kao dio spomeničke baštine privatno arhivsko gradivo ili pojedinačne dokumente trajne vrijednosti. Na taj se način praktički uvodi obveza vođenja registra arhivskoga gradiva u privatnom vlasništvu kao dijela hrvatske spomeničke baštine. 53
