ARHIVSKI VJESNIK 37. (ZAGREB, 1994.)

Strana - 115

D. Majnarić, Razvoj, vrednovanje i čuvanje tonskih zapisa (fono građe), Arh. vjesn., god. 37 (1994) str. 115-122 Dubravko Majnarić Koncertna dvorana "Vatroslav Lisinski" Trg Stjepana Radića 4 Zagreb RAZVOJ, VREDNOVANJE I ČUVANJE TONSKIH ZAPISA (FONO GRAĐE) UDK 930.253:78.025 Stručni članak U ovom članku prikazan je povijesni pregled snimanja zvuka u svijetu s primjenom i stanjem u Republici Hrvatskoj

. Opisani su glavni produkcijski centri (Edison-Bell-Penkala, Jugoton, Radio Zagreb) u kojima je nastala većina fono grade koja potpada pod Zakon o arhivskoj zaštiti. Istaknuti su čimbenici koji su djelovali na devastaciju i gubljenje građe. Spomenuta su svjetska iskustva u čuvanju fono građe, koja će kasnijim istraživačima olakšati snalaženje u specifičnoj problematici zaštite i primjene tonskih zapisa (fono građe). Pregled povijesnog razvoja U travnju 1877. pjesnik i izumitelj Charles Cross prijavio je Francuskoj akademiji znanosti svoj uređaj za registriranje zvuka na začađenoj površini. Uređaj za reprodukciju zvuka Cross je nazvao PALEOFON. Nekoliko mjeseci kasnije opisao je T. A. Edison mogućnosti snimanja zvuka u svojoj patentnoj prijavi za poboljšanje telefona. Krajem iste godine Edison je prijavio patent za FONOGRÁF - uređaj kojim je izveo prvu reprodukciju zvuka u povijesti čovječanstva. Četiri godine kasnije, 1881. Francuz Clement Adler prikazuje na Svjetskoj izložbi u Parizu stereo telefonski sistem prijenosa operne predstave s operne pozornice na mjesto izložbe. Konačno, 1887. godine Emil Berliner pronalazi akustičnu metodu snimanja zvuka na ploču. Uređaj s ručnim pogonom za reprodukciju zvuka s ploče Berliner naziva GRAMOFON. Godine 1888. rješava Berliner problem dobivanja duplikata iz matrice i tako stvara preduvjete za serijsku 115