ARHIVSKI VJESNIK 37. (ZAGREB, 1994.)
Strana - 112
M. Kukuljica, Vrednovanje i kriteriji za izlučivanje i trajnu pohranu... Arh. vjesn., god. 37 (1994) str. 101-114 Zaključak Filmska zbirka Zagreb filma, kao jedinstvena zbirka hrvatskog kratkometražnog filma, uz izuzetno značajnu zbirku dugometražnog u Jadran filmu, predstavlja 99% ukupne animirane i 85% kratkometražne produkcije Republike Hrvatske u razdoblju od 1955. do 1992. Ova Filmska zbirka jedna je od najvećih vrijednosti hrvatske kinematografije i bitan i nezaobilazan dio kulturne baštine Republike Hrvatske. Na temelju konvencija i preporuka UNESCO-a te FIAF-a (Međunarodnog udruženja filmskih arhiva), kad je riječ o filmskoj baštini, filmskoj arhivskoj građi, država je dužna voditi sustavnu i djelotvornu brigu o njezinoj trajnoj zaštiti. To utvrđuju i Zakon o zaštiti arhivske građe i arhivima iz 1978, kao i još važeći Zakon o kinematografiji iz 1980. Još preciznije to je formulirano na temelju novih saznanja i ukupnih europskih iskustava u Nacrtu novog Zakona o arhivima i arhivskoj djelatnosti, koji je u proceduri donošenja. Iz svih gore navedenih dokumenata i obveza koje iz njih proizlaze, pored mjera zaštite jasno je i stajalište da je ova Filmska zbirka nedjeljiva cjelina koja se ni pod kojim uvjetima ne može otuđiti. Interes hrvatske države u zaštiti integralnosti ove Zbirke, pored zakonskih utemeljenja proizlazi iz činjenice da je čitava ova produkcija, posebno ona kratkometražnog filma, sufinancirana 100% od strane države, pa je vlasništvo Republike Hrvatske. U vrednovanju Filmske zbirke Zagreb filma karakteristike građe (preko 80% filmova ima karakteristiku umjetničkih ostvarenja) nametnule su potrebu primjene prvenstveno estetskih i filmoloških kriterija, iako se za pojedine zamjenske filmove pored tih kriterija polazilo u procjeni i od socioloških, povijesnih i šire kulmroloških polazišta, kad je to sadržaj filmova tražio. Ovaj primjer vrednovanja jedne filmske zbirke zasigurno će izazvati nedoumicu kod arhivskih stručnjaka, a vjerojatno i zamjerku zbog pretjeranog oslanjanja na estetske i filmološke kriterije, dok su kriteriji za procjenu arhivske građe zapostavljeni. Namjera je upravo ovog promišljanja da ukaže na osebujnost filmske građe, a ponuđeni sustav vrednovanja u četiri kategorije tek je predložak koji treba pomoći u iznalaženju čvršćeg sustava vrednovanja filmske građe. Riječ je o dugogodišnjem praćenju proizvodnje filmskih djela, o iskustvu na zaštiti filmske građe, cjelovitom poznavanju svih njezinih tehničkih, tehnoloških, estetskih i filmoloških karakteristika i otvoreno je pitanje kako naći pravu mjeru. Taj će se problem postaviti i kod dmge nekonvencionalne građe, posebno kod elektronskog zapisa (televizije i videa), naime, kako vrednovati i sustavno zaštićivati nekonvencionalnu arhivsku građu. U prvom dijelu ovog stmčnog napisa vidljiva je briga djelatnika koji se bave stručnom procjenom i zaštitom filmske građe u pronalaženju adekvatnog pristupa, a samo problem prostora onemogućava Hrvatsku kinoteku da svoju izgrađenu metodologiju zaštite filmske građe ne može primijeniti na čitav nacionalni filmski fond. 112
