ARHIVSKI VJESNIK 36. (ZAGREB, 1993.)

Strana - 155

I. Karaman, Heraldika i historiografski mitovi... Arh. vjesn., god. 36 (1993) str. 149-158 nosilaca protomodernizacijskih reformi u duhu prosvjetiteljstva. Potom je, uoči preporodnog pokreta, sve ove težnje objedinio i prilagodio novim društvenopovijesnim okolnostima grof Jankó Draskovic

14 u svojoj »Disertaciji« (iz 1832. godine). Poslije revolucije 1848. taj je programski kontinuitet nastavio Eugen Kvaternik, provodeći ujedno nužna usklađivanja s modernizacijskim ciljevima građanskoga društva, a kasnije su ga preko praga našeg stoljeća prenijeli dalmatinski pravaši (Frano Šupilo, Ante Trumbić), kao trajnu osnovu suvremene građanske Hrvatske.

15 Spomenuti hrvatski protonacionalni/nacionalni ideološki programi već se od 18. st. na polju političkih odnosa uglavnom ne služe tzv. ilirskim/iliričkim nazivljem, pa se niti na simboličkoj (heraldičkoj) razini ne služe ni tzv. ilirskim/iliričkim grbovnim znakovljem. Umjesto toga - u duhu državnopravne tradicije - upotrebljava se trojni grbovni sustav združenih kraljevina Hrvatske, Slavonije i Dalmacije. Naime, već od vremena poshje pogibije kneza Petra Zrinskog do preporoda, pa i kasnije, hrvatska protonacionalna/nacionalna ideologija nalazi svoj simbolički iskaz u neoheraldičkom sustavu tzv. Trojednice, kraljevina Hrvatske, Slavonije i Dalmacije. Taj trojni sustav biva postupno - kao odraz ostvarene integracije, uz središnju ulogu Banske Hrvatske - zamijenjen jedinstvenim suvremenim hrvatskim grbom. Upotreba tzv. ilirskog/iliričkog nazivlja prisutna je do preporodnoga doba suštinski samo pri nastojanju na uspostavi objedinjenoga hrvatskog standardnog jezika, i to u smislu sinonimnih oznaka za cjelokupnost združene čakavske, kajkavske i štokavske duhovne baštine Hrvata. Nasuprot tome, upotreba tzv. ilirskog/iliričkoga nazivlja u duhu ranonovovjekovne južnoslavenske ideologizacije ostaje na tlu Hrvatske od Vitezovića nadalje, sve do preporodnoga doba, uglavnom marginalnoga značenja. Tek će se Ljudevit Gaj, pri konstruiranju svoje zabludne jugoilirističke (pseudonacionalne) ideologije, opet obratiti toj davno preživjeloj tradiciji, pa u skladu s tim posegnuti također za odgovarajućim tzv. ilirskim/iliričkim neoheraldičkim znakovljem. Širenje Gajeve ideologije jugoilirizma u hrvatskom društvu znatno je uvjetovano činjenicom, da joj je plodno tlo već tijekom prethodnih stoljeća pripremala težnja Katoličke crkve za uspostavom vlastitoga duhovnog/vjerskog utjecaja na prostoru balkanskoga pravoslavlja. Nastojeći time nadoknaditi gubitke u srednjoj ili zapadnoj Evropi ushjed pobjede reformacijskih pokreta, Rimska Crkva ovdje je trajno razvijala opsežnu propagandnu djelatnost pod raznim vidovima unije - s osobitim uporištem na slobodnom teritoriju Dubrovačke Republike. Pritom je bitnim propagandnim sredstvom imao poslužiti prevladavajući tzv. ilirski (u stvari: štokavsko-ijekavski) jezični sustav južnoslavenskih područja u dubrovačkom zaleđu. Stoga su također na tlu Banske Hrvatske u dopreporodno i preporodno doba crkvene institucije, njihovi velikodostojnici, te napose duhovna mladež, bili skloni prigrliti za14 Igor Karaman, Preporod (u ediciji: »Enciklopedija hrvatske povijesti i kulture«, Zagreb 1980, str. 492-499). 15 Igor Karaman, Aktualnost pravaštva Eugena Kvaternika i starčevićanska zloupotreba njegovog životnog djela (»Svjetlo« 4, Karlovac 1991, str. 10-13). 155