ARHIVSKI VJESNIK 36. (ZAGREB, 1993.)
Strana - 100
J. Barbarie, Neke odredbe Vinodolskog zakona... Arh. vjesn., god. 36 (1993) str. 99-116 Potreba je čovjekove prirode posjedovati pravnu sigurnost. Tu činjenicu potvrđuju javno proglašeni zakoni otkada je čovjek kao društveno biće počeo oblikovati ljudsku zajednicu. U najodličnijem pak smislu tu činjenicu potvrđuju zakonski običaji (consuetudines) što su se prenosili od pokoljenja do pokoljenja najprije usmenim putem, a onda postali zakonom kad su ih ljudi popisali kako bi se oni bolje sačuvali i kad ih je vrhovna vlast na neki način potvrdila. Stoga nimalo ne čudi svečani uvod prilikom zapisivanja i proglašavanja Vinodolskog zakona, premda je taj uvod razumljiv i s diplomatičkog gledišta, budući da je zakon donesen u obliku svečane isprave. Vinodolski zakon, Poljički statut i Novigradski zbornik starohrvatskog običajnog prava, što su kodificiranjem postali zakon nakon što ih je prethodno potvrdila ili na drugi način odobrila vrhovna vlast, tri su najpoznatije zbirke hrvatskog običajnog prava. Tragove ostalih zakonskih običaja starog hrvatskog prava koji nisu kodificirani u spomenutim zbirkama, susrećemo u povijesnim izvorima, u prvom redu u diplomatičkoj građi, kako objavljenoj tako i neobjavljenoj. Premda je u uvodnom dijelu Vinodolskog zakona napomenuto da su u njemu prikupljeni običaji koji dotada nisu bili zapisani, pa ako je to istina, tragove tih običaja vjerojatno je moguće pronaći i u drugim predjelima u vlasništvu ili pod upravom krčkih knezova, dapače i u svim ostalim krajevima gdje se nalazio hrvatski živalj. Stoga ćemo na ovom mjestu neke odredbe Vinodolskog zakona sagledati u svjetlu objavljene diplomatičke građe što je nastala u vrijeme donošenja zakona, prije njega i poslije njegova donošenja, posebice što se tiče građe koja je nastala na području vinodolske županije ili u drugim kneštvima krčkih knezova. Premda je Vinodolski zakon zakonito i pravo čedo hrvatskog feudalizma 1 , kod njegova su donošenja sakupljeni svjetovni i crkveni zastupnici, no ipak tako da knez, dakle zemaljski gospodar, ima vrhovno pravo, i nijedan zakonski članak nije mogao biti donesen na njegovu štetu. U uvodnom se dijelu kaže da će po jedan primjerak zakona biti sačuvan u svakomu gradu, a u njemu da su prikupljeni običaji i naređenja cijele vinodolske općine, drugim riječima, to znači da je u njemu popisana sva usmena tradicija koja je mogla biti u svagdašnjem životu pogrešno protumačena. Izrijekom se, naime, konstatira da ljudi ne poznaju stare prokušane zakone, ih ih krivo i pogrešno poznaju, pa tako zapadaju u zabludu. Zajednička je želja svih sakupljenih predstavnika vinodolskih gradova sačuvati zakone u cijelosti i urediti ih kako bi se izbjegle zablude i kako bi potomci bili sigurni, dakle kako bi posjedovali pravnu sigurnost. Preci su, naime, čuvali i sačuvali te zakonske običaje, ali su ih čuvali neuređene. U Vinodolskom zakonu nema potanko razrađenih pravnih načela, nema teorije prava, tu je prikupljena praksa, u njemu su popisani pravni običaji 2 . 1 M. BARADA, Hrvatski vlasteoski feudalizam, JAZU, Zagreb 1952, str. 92. 2 L. MARGETIĆ, Iz vinodolske prošlosti. Pravni izvori i rasprave, Liburnija-Rijeka; Školska knjiga - Zagreb, Rijeka 1980, str. 9. 100
