ARHIVSKI VJESNIK 36. (ZAGREB, 1993.)

Strana - 9

M. Pandžić, Povodom 350. obljetnice izrade škrinje povlastica/sloboština - »arhiva« Kraljevstva Hrvatske (1643-1993). Arh. vjesn., god. 36 (1993) str. 7-21 dostojnog mjesta Kaptola u Požegi iz godine 1305, točnije nekoliko škrinja u kojima su čuvane isprave: "omnes arcas vel cistas in caméra ecclesie nostre habitas debito officio et diligenti studio excussimus predictas literas requirendo, in quibus quam plurimas literas ipsorum reperimus..." 3 Ovo pretraživanje isprava spremljenih u škrinjama Požeškog kaptola zamolili su, kako se iz teksta isprave vidi, neki "Petar, sin župana Kupše i Stjepan sin Konrardov", budući da su njihove isprave, spremljene u sakristiji crkve franjevačkog samostana Male braće Sv. Dimitrija izgorjele u požaru, pa stoga mole izradu novih isprava. Tako su se u srednjem vijeku, osim u samostanima i kaptolima, od kojih primjerice Šišić spominje kaptole u Kninu i Ninu, isprave čuvale i na drugim sličnim mjestima u Hrvatskoj. Srednji vijek u Hrvatskoj uopće pokazuje većinu značajki latinske zapadne kulture, rimokatoličkog kršćanstva i feudalnog društva u okvirima Ugarskog kraljevstva Arpadovića, Anžuvinaca, Jagelovića, ali i sva obilježja slavenske pismenosti te hrvatske književnosti kajkavskog i čakavskog (ikavskog) književnog kruga, ali isto tako i štokavskog (ijekavskog). Kancelarije gradova i crkvenih središta - kaptola i samostana, biskupija i nadbiskupija pokazuju ove osobine zajedno s elementima talijanskog kulturnog utjecaja u priobalnoj Hrvatskoj u Dalmaciji, Primorju i Istri, a mađarskog i njemačkog kulturnog utjecaja u sjevernoj Hrvatskoj. Konačno, od 16. st. dalje i islamskog, osmanlijskog utjecaja te srpsko-pravoslavnog i bizantskog, posebno u Bosni i Hercegovini. Svi ovi kulturni utjecaji i sastavnice imaju svoj odraz u povijesnim izvorima, u radu kancelarija, pa tako i u njihovim arhivima. Određena briga i pažnja prema dokumentima, pravnim i kulturnim tekstovima, ispravama i spisima, koju mi danas, primjereno našim potrebama i shvaćanjima definiramo kao zaštitu arhivske (u pravilu unikatne građe), u srednjem vijeku u Hrvatskoj, pa i kasnije u izvorima nazivaju čuvanjem ih conservatio. Tako i u mnogobrojnim prepisivanjima dokumenata, tekstova, pa i većih djela (kodeksa) vidimo prvenstveno tu potrebu za očuvanjem izvornog, u svakom slučaju veoma dragocjenog materijala. Ova se građa najčešće i čuvala u posebnim prostorijama, zatim u posebnim škrinjama, a prijepise su nazivali transumpti (ovjerovljeni prijepisi), ili ako se radilo o većem broju posebno važnih dokumenata (povelje i isprave), tada su takav novi kodeks prijepisa nazivali kartularima. Tako primjerice crkveni povjesničar D. Farlatti, u svom poznatom djelu "Illyricum sacrum"

4 navodi kartular s prijepisom većeg broja isprava bene3 F. Šišić, Povijest Hrvata u vrijeme narodnih vladara, Zagreb 1925, Izvori hrvatske povijesti, str. 7-9; v. također T. Smičiklas, Diplomatički zbornik Kraljevine Hrvatske, Dalmacije i Slavonije, Zagreb 1910, sv. VIII, str. 107. 4 Danielis (Daniel) Farlati, Illyricum sacrum, sv. III, 272 (citirano prema V. Novak, P. Skok, Supetarski kartular, Zagreb 1952, str. 151, bilj. 17). 9