ARHIVSKI VJESNIK 35-36. (ZAGREB, 1992.)
Strana - 60
Petar Strčić. Prilog povijesti Istarskog sabora (1861-1916). Arhivski vjesnik. 34-35(1991-1992). 35-36. str. 53-64 hrvatskoga odnosno slovenskoga jezika. Naime, do osmog desetljeća 19. st. vodstvo hrvatsko-slovenskog političkog pokreta - koji se počeo formirati 60-tih godina i uglavnom se oformio u početku 70-tih godina - imali su u svojim rukama predstavnici jugoslavenske nacionalne ideje u smislu stajališta biskupa Josipa Jurja Strossmayera. Osobito su se isticali dr. Juraj Dobrila i Dinko Vitezić, a glavna žarišta preporodnog pokreta postali su Vrbnik na o. Krku i Kastav kod Rijeke. Ne može se reći da jugoslavenski nastrojeni zastupnici nisu svoj posao obavljali kako treba - baš obratno, ali činjenica jeste da je nastupilo burnije političko razdoblje u Saboru nakon što je došlo do smjene generacije - u počecima osmog desetljeća. Naime, prevagnuli su u vodstvu pristaše kroatističke nacionalne ideje, privrženici pravaškog nauka dr. Ante Starčevića, koji su bili znatno borbeniji i energičniji. Krenuli su o ofenzivu i u Saboru koja je trajala preko dvadeset godina, sve do početka 20. stoljeća. Tek tada, uspjelo se dobiti takav odnos snaga u Saboru koji je omogućavao kakvo-takvo ravnopravno raspravljanje. Međutim, pravoga dijaloga nije moglo biti. 6. Istarski je sabor dugo vremena imao - kako je rečeno - sjedište u Poreču i u tome su se gradu redovito održavala njegova zasjedanja; od kraja stoljeća sesije se, međutim, održavaju i u Kopru te Puli. Na čelu Sabora bio je Zemaljski odbor - neka vrsta njegova izvršnoga organa, pokrajinske vlade, kojim je rukovodio pokrajinski kapetan, tj. predsjednik Sabora u istome licu; njega je postavljao sâm vladar iz redova zastupnika. Članovi Zemaljskog odbora bili su i tri asesora, koji su birani među zastupnicima; u početku su jednoga birali veleposjednici, drugoga gradovi i općine, a trećega cijeli Sabor. Redom su to dugo vremena bili samo talijanaško-talijanski predstavnici, a tek prema kraju stoljeća birao bi se i pokoji hrvatski ili slovenski predstavnik. Pokrajinski kapetan, tj. predsjednik Sabora redom je bio predstavnik samo talijanaško-talijanskoga kruga; najduže - od 1868. do 1889. godine - bio je to dr. Francesco Vidulic iz Velog Lošinja, za čijeg je razdoblja zauzeto oštrije talijanaško-talijansko stajalište protiv hrvatsko-slovenskih interesa. U Zemaljskom odboru radilo je desetak, pa i više činovnika. Bečka je vlada imala u Saboru svoga neposrednog predstavnika; to je bio njezin povjerenik, komesar, a vlada gaje imenovala iz redova saborskih zastupnika. Najviši organ vlasti u Austrijsko-ilirskom primorju - u koji je ulazila i Istra s kvarnerskim otocima kao posebna pokrajina - bio je tršćanski namjesnik; naravno, on je mogao sudjelovati u radu Sabora, mogao je istupati i govoriti, ali ako nije bio zastupnik u njemu, nije mogao imati pravo glasa. 7. Sabor je imao određene kompetencije, pa je tako imao i zakonodavnu vlast, ali samo, naravno, u okviru državnih zakona; uz to, svaki njegov zakon morao je osobno potvrditi i vladar. Sabor, međutim, nije imao 60
