ARHIVSKI VJESNIK 35-36. (ZAGREB, 1992.)

Strana - 58

Petar Strčić, Prilog povijesti Istarskog sabora (1861-1916). Arhivski vjesnik. 34-35 (1991-1992). 35-36. str. 53-64 Kraj trećega razdoblja Sabora značajan je i po znatnijoj promjeni talijanaško-talijanske politike u Saboru, a time i u cijeloj pokrajini. Naime, već je 1861. godine, u vrijeme prvoga saborskog zasjedanja, jedan od voda iredentista Antonio Madonizza oštro govorio: "Medu biskupima, Feretićima i nama je ponor; i na drugo ne treba misliti". Do kraja trećega zasjedanja situacija se još više zaoštrila, pogotovo kada je za predsjednika Sabora i pokrajinskog kapetana imenovan spomenuti odnarođenik dr. Fancesco Vidulich, koji formalno nije zastupao jako tvrdu liniju prema hrvatskom (i slovenskom) pokretu, ali ju je u praksi jasno provodio. Do tada su se odnosi u Saboru tako zaoštrili da Dobrila više nije mogao biti izabran u bečki parlament, pa su, čuvajući biskupsko dostojanstvo i osobnu čast u Sabor nakon 1868. god. prestala dolaziti sva tri njegova virilna člana, tj. crkveni poglavari Istre i kvarnerskih otoka; štoviše, talijanaško-talijanski zastupnici nemoćni da im se suprotstave argumentima - zatražili su da se ukinu virilna mjesta, što, međutim, nije učinjeno. 4. Od niza veoma važnih predmeta što ih je Istarski sabor raspravljao u svome polustoljetnom životu ima zaista mnogo detalja koje bi trebalo zabilježiti, što je, naravno, nemoguće u ovome prilogu. Vrijedi, dakle, ovom prigodom izlučiti samo neke karakteristične primjere koji su opterećivali odnose u Saboru, a tako i u pokrajini u cjelini. Jedno od bitnih pitanja, npr., bilo je pravo na upotrebu materinjeg jezika u javnome životu, pa tako i u Saboru. Spomenuto je daje to pitanje isticano već u prvoj saborskoj sesiji, a ono se ponavljalo desetljećima. No u prvih dvadesetak godina u Saboru se gotovo nitko nije usudio govoriti na hrvatskom jeziku. Tako je zastupnik Franjo Ravnik, Slovenac i svećenik očito samo ispitujući teren - god. 1869. istaknuo da se, iako bolje poznaje svoj materinji jezik od talijanskoga, samo zato "da ne bi govorio zidu i da bude razumljiv svima" odriče prava da govori na svome jeziku. Mirno je prošlo 1871. godine - koliko je poznato - i prvo isticanje slavenskih, hrvatskih riječi u Saboru; bilo je to u povodu vitalne teme - da se i sjeveroistočni dio Istre (Kastav i Podgrad) uključe u carinsku zonu u kojoj je, inače, bila ostala Istra. Tada je - ilustrirajući težak položaj kastavsko-podgradskog življa - tamošnji poslanik Franjo Marotti ubacio u svoj govor i nekoliko pjesničkih rečenica na hrvatskom jeziku, što je - začudo stenograf zabilježio u saborskom zapisniku; zapravo, te je riječi Marotti već bio izrekao na prvome hrvatskom taboru Istre i kvarnerskih otoka, koji je održan iste godine u Kastavšćini. Kao velika rijetkost ostalo je zabilježeno da je i zastupnik Andrija Šterk, tadašnji lovranski župnik (kasniji krčki i tršćansko-koparski biskup), bez posljedica započeo 1880. god. svoj govor čuvenim buntovnim riječima pjesnika Petra Preradovića: "Zora puca bit će dana!". No, u izmijenjenim političkim prilikama, od 80-tih godina dalje, kada je veoma borbeno i oštro počela nastupati druga (pravaška) generacija hrvatskih političara, u Saboru se više nije tolerirala niti jedna hrvatska riječ. Tako je njezin prvak dr. Matko Laginja 21. kolovoza 1883. god. započeo govor riječima na hrvatskom jeziku: "Poštovana gospodo Latini! Izbor u 58