ARHIVSKI VJESNIK 35-36. (ZAGREB, 1992.)
Strana - 55
Petar Strčić, Prilog povijesti Istarskog sabora (1861-1916). Arhivski vjesnik. 34-35(1991-1992). 35-36. str. 53-64 je rečeno, koristi od velikih centara - Trsta i Rijeke, a očito je da se Pula do kraja spomenutoga razdoblja razvija isključivo zahvaljujući posebnom bečkom interesu samo za podizanje glavnoga pomorskog arsenala u Monarhiji. Kao što nije pratio gospodarske promjene, tako vladajući talijanaško-talijanski sloj nije sve do 80-ih godina primijetio da se u posljednjih 20-tak godina izgrađuje hrvatski politički pokret, i to na bazi Strossmayerova jugoslavenskog narodnjaštva, odnosno nekadašnjega ilirskog pokreta. Glavni nosioci suprotstavljenih snaga u prvome razdoblju snažne su ličnosti - porečko-pulj ski i tršćansko-koparski biskup dr. Juraj Dobrila iz tinjanskog Velog Ježenja na hrvatskoj strani i odvjetnik talijanaš dr. Francesco Vidulich iz Velog Lošinja, na talijanaško-talijanskoj strani; kasnije, do raspada Monarhije, na hrvatskoj strani najmarkantniji je Kastavac iz Klane, pravnik dr. Matko Laginja, nosilac kroatističke koncepcije, ali bez one ekskluzivne Starčevićeve komponente. U oblasti kulturnog života naročito treba istaknuti književnika Evgenija Kumičića iz Brseča, međutim, njegovo književno djelo nastaje u Zagrebu. Nosioci hrvatskoga i slovenskog političkog pokreta do prijeloma 19. u 20. st. uspjeli su suzbiti razvoj talijanaško-talijanskoga iredentističkog pokreta, iako on u Istri ubrzano mijenja kvalitetu. Kakav je bio intenzitet suprotstavljanja, svjedoče i novi, socijalistički te klerikalni pokreti koji se također cijepaju po nacionalnim linijama. Iz takvoga stanja duhova izbija nekoliko snažnijih ličnosti - socijalistkinja i književnica Giuseppine Martinuzzi, pjesnik Renato Rinaldi, skladatelj Luigi Dallapiccola, historičar Bernardo Bennussi - svi na talijanskoj strani, a na hrvatskoj književnik Rikard Katalinić-Jeretov, književnik i političar Milan Marjanović, npr. 2. "Bachov apsolutizam" ili kako ga u novije doba nazivaju historičari "neoapsolutizam", u Habsburškoj se Monarhiji bližio svome kraju. Sve zategnutije unutrašnje političke prilike bile su u uskoj vezi sa sve težom vojnom i političkom situacijom, pri čemu je naročito bio presudan austrijski poraz u talijanskom ratu 1859. Vlada je morala popuštati, pa je 1860. god. izdala tzv. Listopadsku diplomu, u kojoj je, pored ostalog, predviđeno i osnivanje "Pokrajinskih sabora". S tim aktom od 20. listopada 1860. god. nestale su i neke dotadašnje geografsko-upravne tvorevine, pa tako među njima i Istarsko okružje. Na upit iz Beča, tršćanski je namjesnik 2. prosinca 1860. Ministarstvu unutrašnjih poslova u Beču predložio osnivanje tri sabora u svojem Austrijsko-ilirskom primorju, po jedan za Goričku, za Trst i za Istru; smatrao je da sjedište istarske institucije treba da bude u Poreču. Očito je da se namjesnik držao historijskih okvira triju regija. Istovremeno, pokrenuo se i Zagreb, tražeći od vladara da se s (Banskom) Hrvatskom sjedine "nezgodom vremena odtrgnuta Dalmacija, s otocima Krkom, Cresom, Osorom i Lošinjem, i s kotari sada istrianski, a od starine hrvatskim", ali i (tadašnja) Rijeka - predlažući da se Kraljevini Hrvatskoj pridruži "i onaj kus Dalmacije s otoci, i sav južno-i severozapadni kraj nekadašnje velike Kraljevine Hrvatske, rečju sve one medu Sočom i Nemačkom ležeće pokrajine (...)", Franjo Josip I. nije na to odgovorio. 55
