ARHIVSKI VJESNIK 35-36. (ZAGREB, 1992.)
Strana - 33
Frane Ivković, Organizacija uprave u Dalmaciji za vrijeme druge austrijske vladavine 1814-1918. Arhivski vjesnik, 34-35 (1991-1992), 35-36, str. 31-51 Tako je započeo dugi period austrijske uprave u Dalmaciji, koja se od 1817. naziva Kraljevina Dalmacija. Kao zasebna austrijska pokrajina podvrgnuta je centralističkoj vlasti u Beču, bez ikakve samouprave, a apsolutističku politiku provodio je kancelar Metternich, gušeći volju naroda za sjedinjenjem Dalmacije s Banskom Hrvatskom. Narodni interesi ipak se nisu mogli potpuno obuzdati, što je došlo do izražaja u Ilirskom pokretu koji je imao brojne pristaše u Dalmaciji. Borba za sjedinjenje Dalmacije s Hrvatskom posebno se pojačala revolucionarne 1848. godine. Te godine dolazi do smjene na prijestolju: Metternich se morao odreći dužnosti kancelara, ukinuta je cenzura, donesen je ustav, novi car postao je Franjo Josip I, za gubernatora Dalmacije imenovan je ban Jelačić koji nikad stvarno nije postao guverner Dalmacije. Ustav koji je car oktroirao 7. ožujka 1849. nije stupio na snagu, a krajem 1851. uvodi se ponovno apsolutizam, nazvan po ministru unutrašnjih poslova Bachu - Bachov apsolutizam. Punih 10 godina nije se raspravljalo o sjedinjenju Dalmacije s Hrvatskom. Nezadovoljstvo naroda, vojni porazi koje je Austrija doživjela 1859. u borbi protiv Sardinije i Francuza i sve veća financijska i moralna kriza prisilili su cara da napusti apsolutizam i uspostavi ustavnost. U rujnu 1860. sastalo se prošireno "Carevinsko vijeće" u Beču, koje je raspravljalo o raznim pitanjima, među kojima o unutarnjem uređenju Austrije, kao i o sjedinjenju Dalmacije s Hrvatskom. Jedni su bili za sjedinjenje, a drugi protiv. 20. listopada 1860. godine objavljena je carska diploma kojom se najavljuje napuštanje apsolutističkog te uvođenje ustavnog vladanja. U diplomi je naglašeno da će se ubuduće zakoni donositi i ukidati jedino uz sudjelovanje zemaljskih sabora i državnog vijeća. Carskim patentom od 26. veljače 1861. uspostavljeno je ustavno stanje. Dalmacija te godine dobiva svoj Sabor sa sjedištem u Zadru i od tada šalje svoje zastupnike u Carevinsko vijeće u Beč. Ovdje treba istaći jednu specifičnost Dalmacije (kod nas ju je prvi uočio Ferdo Čulinović 2 ), koja se po austrijskim zakonima smatrala austrijskom pokrajinom, a po hrvatsko-ugarskom državnom pravu hrvatskom pokrajinom. Po "Osnovnom državnom zakonu" Austrije od 21. prosinca 1867. godine Dalmacija je proglašena i uređena kao austrijska pokrajina. Međutim, po Hrvatsko-ugarskoj nagodbi iz 1868., koju je također sankcionirao austrijski car, Dalmacija je proglašena sastavnim dijelom Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije. "Dakle - u isto vrijeme važila su za Dalmaciju dva zakona koja su međusobno bila suprotna. U političkom razvitku Dalmacije prevagu je odnio austrijski dvor, kojemu je bilo u interesu da i dalje odvaja Dalmaciju od Hrvatske." 3 Poslije Hrvatsko-ugarske nagodbe vlada je pooštrila svoju borbu protiv pokreta za sjedinjenje Dalmacije s Hrvatskom, podupirala je autonomaše i talijanizaciju, a progonila hrvatski narodni element u Dalmaciji. 2 Čulinović, 1961, 216; Maštrović, 1959, 6. 3 Čulinović, 1961, 217. 33
