ARHIVSKI VJESNIK 35-36. (ZAGREB, 1992.)
Strana - 161
Fedor Moačanin, Organizacijske strukture Vojne krajine do sredine 18. st. Arhivski vjesnik, 34-35 (1991-1992), 35-36, str. 157-163 Poslije Karlovačkog mira 1699. veći dio dotadašnje Vojne krajine prestaje biti neposredno pogranično područje. Na temelju nekadašnjih vladarevih obećanja trebalo je stare krajiške teritorije vratiti pod jurisdikciju bana i Sabora, a krajiško uređenje premjestiti u novostečene pogranične krajeve prema Turskoj. To nije izvršeno. Doduše raspravljalo se o ukidanju Varaždinskog generalata, jer je taj izgubio značenje obrambenog pojasa protiv Turaka, dospjevši u pozadinu bez granice s Turskom. Cak je vladar 6. 6. 1703. naredio ukidanje tog Generalata i njegovu predaju Hrvatskoj, ali je ta vladareva odluka stornirana već 14. 7. 1703. i nije više obnavljana sve do 1869. Rákóczyjev ustanak pokazao je, naime, Beču važnost Varaždinskog generalata kao vojne prijetnje pokušajima otpora u Mađarskoj. Tako se u starim dijelovima Vojne krajine uprava unutrašnjoaustrijskih staleža održala gotovo do polovine 18. st. Ona se čak 1712. proširila na Liku i Krbavu koje su pripojene Karlovačkom generalatu, a na želju samog stanovništva koje se brojnim bunama opiralo vlasti carske, odnosno unutrašnjoaustrijske Komore (pa i prodaji ovih pokrajina jednom bečkom barunu). Jedna carska komisija je 1712. godine zaključila da se "ne može savjetovati da se ovaj divlji narod tako skoro i najmanje optereti kon tribu čijom, glavarinom ili drugim nametima". 3 No već početkom ovog stoljeća pokazuje se težnja centralne vlasti da upravu cijele Vojne krajine stavi pod svoju kontrolu i ona 1705. gradačko Dvorsko ratno vijeće podvrgava bečkom Dvorskom ratnom vijeću. Latentni sukob nadležnosti unutrašnjoaustrijskih staleža i središnje vlasti riješen je napokon 1743. ukidanjem gradačkog vijeća, a 1748. središnja vlast preuzima neposredno i financiranje Varaždinskog i Karlovačkog generalata, koje su do tada financirali unutrašnjoaustrijski staleži. Nastojanje središnje vlasti da potisne utjecaj unutrašnjoaustrijskih staleža na krajiškom prostoru očitovalo se već u sporu oko uređenja novoosvojenog teritorija između Kupe i Une. To je zemljište osvojila banska vojska i proširila je na njega bansku vlast, a istodobno i uobičajene feudalne odnose. No kako je na tom prostoru bila i tvrđava Petrinja, kapetanija Varaždinskog generalata, praktički bez okolnog terena, nastoji sada petrinjska vojna posada proširiti svoju vlast na cijelo to područje. Većinu stanovništva tog terena sačinjavaju vlasi. Oni su dijelom već bili priznali zemaljsku gospodu, u prvom redu zagrebačkog biskupa, za svoje gospodare. Sada se jedni vlasi žele osloboditi od feudalnih obveza, a drugi ih ne žele prihvatiti. Vojnom silom i nezadovoljstvom vlaha koristi se petrinjska posada da istisne bansku vlast. I kada se već činilo da će i na tom području odlučiti omjer lokalnih snaga i politika svršenog čina, kao što je to bilo u rješavanju vlaškog pitanja u 17. st., u Beču počinje prevladavati mišljenje da nema razloga da se novoosvojeno područje prepusti gradačkoj upravi. Centralna vlast vrši ozbiljan pritisak i tjera Petrinjce najprije iz Kostajnice, a zatim 1703. predaje cijeli predio između Kupe i Une pod vlast bana. Izuzeta je Petrinja, kao dio Varaždinskog generalata, jer je istovremena odluka o njegovu ukidanju ubrzo opozvana. 3 Izvještaj carskih komesara vladaru (Monumenta spectantia históriám Slavorum mcridionalium XX, Zagreb 1889., 276). 161
