ARHIVSKI VJESNIK 35-36. (ZAGREB, 1992.)

Strana - 123

Ivan Pederin. Organi Austrijskog nadzora nad tiskom u Dalmaciji poslije 1848. Arhivski vjesnik. 34-35 (1991-1992). 35-36. str. 121-138 dijelova Carevine, neće smjeti surađivati s vanjskim neprijateljem, sve pod prijetnjom kazne do 10 godina tamnice. Nadalje, novine neće smjeti vrijeđati druge ljude, huliti Boga, izdavati pornografske spise i širiti glasine. Vlast je smjela plijeniti novine, ako se one ovih odredbi nisu držale (336. XI

2

/1.1282). Ministarska odredba (Justiz-Ministerial-Erlass) od 17. ožujka 1849. (XI2/1-528) potvrđuje slobodu novinstva uz uvjet da se sloboda ne izvrgne u razuzdanost i divljanje, priznaje velik utjecaj novinstva na javni, društveni, pa i privatni život ljudi i opisuje državne odvjetnike kao organe koji će nadzirati novinstvo, izvješćivati jednom mjesečno ministarstvo pravde o njihovoj tendenciji, brinuti se o tome da se tom ministarstvu šalju obvezatni primjerci, te plijeniti novine ako pišu provokativno i voditi registar u koji će upisivati sve o pojedinim novinama. Ako usporedimo ovu odredbu s "Propisom za vođenje cenzure i vladanje cenzora" (Vorschrift für die Leitung des Censurwesens und für das Benehmen der Censoren in Folge der a.h. Entschliessung vom 14. Sept. 1810, 336 XI

2/

1 2736) vidjet ćemo da se ovaj potonji propis usmjeruje više prema znanstvenim i književnim djelima, prema novim pravcima u filozofiji i teologiji, dok se propis iz 1849. usmjeruje u prvom redu na rad novina. Oba propisa stvorila su polazište za stvaranje duhovnog zajedništva cenzora odnosno državnog odvjetnika sa središnjim uredom redarstva odnosno ministarstvom, "jasle" u smislu Roberta Escarpita,

3 dakle uredničke sredine u kojoj nastaje corpus istovjetnih nazora u skupini urednika i recenzenata s izdavačem na čelu i piscima koji se u nazore "jasala" integriraju. Cenzori, kao i državni odvjetnici, nisu bili u onako bliskoj vezi s piscima, no za razliku od cenzora, koji je obično bio nastavnik na nekoj gimnaziji i čovjek šire humanističke naobrazbe sa znanjem više stranih jezika, državni odvjetnik bio je čovjek s mnogo užom naobrazbom kao pravnik. Nema podataka da bi bio načitan i da bi znao strane jezike. Ovaj sustav nije bio manje centralistički, ali je bio jednostraniji i specijalistički usmjeren prema politici, puštajući iz vida filozofiju i lijepu književnost. Zakon protiv zlouporabe tiska (Pressegesetz gegen den Missbrauch der Presse) od 12. ožujka 1849. (XI 2 /

l 475) ističe da je sloboda tiska stup ustavne države, pa je car to pravo zajamčio 4. ožujka 1849. No sloboda ne znači dopuštanje zlouporaba koje mogu potkopati temelje državnog uređenja. Novinari su znali pisati nemoralno i drsko, a urednici su znali biti oruđem u tuđim rukama. Prema tome zakonu novine će morati položiti jamčevinu u novcu kako neće postati politički tendenciozni ni opasni po čast i ugled privatnih osoba. Urednik mora biti kadar djelovati kao učitelj naroda i ulijevati svojom osobom povjerenje da neće kršiti zakon. Kao prekršaj opisani su: napad na svetost i neprikosnovenost vladareve osobe, pozivi na ubojstva, pljačku, ustanke, krade, prevare, javni nemoral i za te prekršaje predviđene su kazne od 2 do 10 godina tamnice. Novine smije izdavati svatko tko se prijavi državnom 3 Sociologie de la littérature, Paris 1958, str. 68. 123