ARHIVSKI VJESNIK 33. (ZAGREB, 1990.)
Strana - 92
Ivo Ficović, Dubrovačko kazalište u doba francuske okupacije. Arhivski vjesnik, 33 (1990), 34, str. 87—93. deću sezonu pokušao je dobiti u Dubrovniku Rossijev kompanjon Ludovisi, ali prednost je data Battagelu koji je ove sezone, uzaludno očekujući A4armonta u Dubrovniku, na gubitku od 4000 franaka. 7 Battagel će stići u Dubrovnik 20. 11. 1810. s novom trupom od 17 članova (prethodna je brojila 22). Interes gradske uprave i viših vlasti za kazalište potpuno je splasnuo. Battagel je prepušten sebi i svojim gubicima. U sporu je s nekim članovima ranije trupe jer ih još nije isplatio. Već spomenuti Vicenzo Ludovisi pokušava dobiti sezonu proljeće 1812. U njegovoj družini je 7 opernih izvođača i balet. Nudi ukupno 40 izvedbi dviju opera i šest farsi. Unaprijed traži 200 dukata i osiguran smještaj. Međutim, nema tragova o djelovanju ove trupe u Dubrovniku. Među dokumentima iz 1812. nalazi se spis u kojem Dubrovčanin Toma Restić želi dovesti jednu trupu pa traži da mu se dodijeli na korištenje Teatro ducale. Restić se ranije javlja kao zastupnik odsutnog Battagela-s njim je surađivao i imao iskustva s kazališnim trupama. Međutim, od pokušaja se nije išlo dalje. Tako se Teatro ducale pomalo gasi. Austrija je, okupiravši Dubrovnik, 1814., zabranila korištenje tog kazališta. Nije mi poznato da li je ta zabrana ostala na snazi sve do 1817. kada je zgrada izgorjela. 8 Marmontov Teatro ducale je imao određenog značaja u kulturnom životu Dubrovnika. Repertoar je bio sastavljen od komičnih opera, muzičko-scenskih farsi i drama s biblijskim motivima. Balet je bio integralni dio muzičkih predstava. Repertoar i izvođači su bili talijanski. Compagnie corniche su gostovale u pojedinim mjestima koja su im osiguravala kazališni prostor i smještaj. Priredbe su bile pretežno glazbene s komičnom fabulom. Ovaj oblik kazališnog života Francuzi su zatekli na našim stranama, on je bio u modi od druge polovice 18. stoljeća. O kvaliteti izvedaba nemamo podataka pa je o tome teško govoriti. Dubrovčani su dobro poznavali tekstove Molièrea. Početkom 18. st. oni su prevođeni i adaptirani na lokalne prilike. Te preradbe Molièrea dobro su nam poznate kao »frančezarije«. Paradoksalno je, iako shvatljivo, da u doba francuske okupacije, u Marmontovom kazalištu nema traga francuskim klasicima. Gostujuće družine njeguju talijanski repertoar i nije im ni mogla biti poznata dubrovačka obrada francuskih tekstova. 7 Nije jasno što je bilo s kavanom uz teatar jer u travnju neki Giacomo Mani moli odobrenje za vođenje lokala, ali ga Garagnin odbija jer se očekuje Marmont i generalni guverner pa će ti prostori uz Dvor biti potrebni. 8 Podaci su prikupljeni iz fonda Acta gallica koji se čuva u Historijskom arhivu u Dubrovniku. Za ovaj rad korišteni su slijedeći dokumenti: iz godine 1809., fasc. I, nri 162, 190, 242, 243, 328, 329, 340, 365, 371, 372, 517, 546, 596, fasc. X, nr. 299 fasc. XVI, nri. 67, 68, 108, 180, 207, 219, 346, 464, fasc. XVII, nr. 79; iz eodine 1810., fasc. I, nr. 11, fasc. XIV, nri. 8, 14, 105, fasc. XVI, nri. 6, 14, 15, 16, 22, 23, 26, 33, 41, 44, 46, 48, 54, 76, 87, 105, 198, 233, 362; iz godine 1811., fasc. VIII, nri. 8, 243, 2434, 3552, 4385; iz godine 1812., fasc. VIII, nr. 4. 92
