ARHIVSKI VJESNIK 33. (ZAGREB, 1990.)
Strana - 53
Davorin Eržišnik, Preorjentacija rada u vanjskim službama Republike Hrvatske. Arhivski vjesnik, 33 (1990), 34, str. 49—55. Jedinoj preokupaciji — arhivskoj građi, dovoljna se pažnja zbog toga nije mogla posvetiti. Da li će se nešto čuvati tri, pet ili deset godina, to za tu službu nije uopće važno. Isto tako, za arhivsku službu nije presudno da li će se, u krajnjoj liniji, taj dio i bespravno uništiti — iako u tom pogledu, ni najnoviji propisi nisu išli do kraja. U svakom slučaju, ako se čuva arhivska građa (pogotovo izdvojeno), brigom za ostalu, služba se samo nepotrebno opterećuje. Problem nestandardiziranih pokazatelja odnosi se na nesrazmjerne podatke u iskazivanju količina. U pojedinim iskazima, te su cifre toliko različite da je postalo jasno, da se u jednima mjeri i arhivska i registraturna, a u drugima samo arhivska građa. Isto tako postalo je jasno, da se arhivska i ne može mjeriti — ako nije odvojena od registraturne. U većini slučajeva, i popisi — ako su i postojali — obuhvaćali su jednako i arhivsku i registraturnu. Takvi jedinstveni propisi bili su ne samo nepregledni, nego se iz njih i nije vidjelo šta je to arhivska, kakva je njezina struktura i koliko je uopće ima. Ovo se isto tako odnosi i na tzv. arhivsku knjigu, koja ima vrijednost kao tekući popis, ali je kao arhivska evidencija, u svakom slučaju nepregledna. b/ Svi ovi rezultati možda su prikazani i crnije nego što stvarno jesu, ali je činjenica, da se radi njihova poboljšanja nešto moralo učiniti. Stoga su poduzete one mjere, koje su trebale ukloniti najveće nedostatke. U prvom redu, trebalo je ograničiti interes arhivske službe i tako reducirati broj registratura. Odlučne za tu redukciju bile su pretpostavke: — da se arhivska služba ograniči na tzv. širi društveni interes, prvenstveno znanstveni i kulturološki (u vrijeme masovne produkcije, ona više ne može zastupati privatne i neke neznatne), — da se registrature, u kojima nema takve građe, mogu zanemariti, — da su u nekim slučajevima, svi relevantni podaci i onako koncentrirani na određenoj razini (kod centralnih organa i organizacija ili kod prvostepenih), pa apsorbirane i nije potrebno čuvati — i da se za organizacije tipskog karaktera, podaci mogu čuvati u obliku uzorka (samo od nekih). Na tim pretpostavkama zasnovana je kategorizacija, a podjela na tri kategorije samo je njena tehnika. Stvarna podjela odnosi se na kategorizirane i nekategorizirane imaoce. U prvu skupinu jednako spadaju prve dvije, a u drugu samo treća. Veliki dio registratura, koje su do sada imale jednaki tretman, od sada to više ne bi trebale. Smisao te kategorizacije, koncentracija je na uži krug, samo na najvažnije. Drugim riječima, trebalo bi smanjiti i broj obilazaka, a na račun toga, povećati njihovu intenzivnost. Neka53
