ARHIVSKI VJESNIK 33. (ZAGREB, 1990.)

Strana - 108

Stjepan Antoljak, Miho Barada (1889—1989). Arhivski vjesnik, 33 <1990), 34, str. 95—110. Ovakav žestoki napadaj u obliku recenzije u »Časopisu za hrvatku poviest«, čiji je Barada bio i jedan od urednika, bila je posljednja njegova izravna kritika nekoga, jer više nije sastavljao ni prikaze ni kritike — uslijed zauzetosti i sve većeg slabljenja očiju. Naime, kada je izašla nova radnja Lj. Hauptmanna: »Hrvatsko praplemstvo« (Razprave I, Slov. ak. zn. in umetn., Ljubljana 1950), začudo Barada se nije odmah na nju osvrnuo nego je to indirektno učinio tek 1954. g. svojom radnjom Lapčani, podvukavši da je ova njegova radnja ujedno i odgovor članku (S. A.) izašlom u Razprave SAZ i U, Ljubljana 1950, 35—115. Zato se je još 1932. odužio od srca svome nekadašnjem učitelju u Vatikanu, dru Brunu Katterbachu, kome je napisao lijepi i topli nekrolog u »Obzoru« (br. 14, Zagreb 20. I. 1932), a 1940. vrlo osjećajni članak svome dragome učitelju u Zagrebu, dru F. Šišiću (kojega je naslijedio na katedri) pod naslovom: »In memoriam nuper defuneti Dr Ferdinandi Šišić« (Alma Mater Croatica III, Zagreb 1939/40). Kako nam je nekolicini bilo poznato, Barada se je bavio i topografijom Hrvatske i Dalmacije te je u tu svrhu upotrebljavao malu ukoričenu teku u koju je upisivao pojedine srednjovjekovne lokalitete-toponime, pribilježavajući gdje se, u kojem izvoru nalaze i gdje bi mogli biti. U vezi s tim nas dvojica smo se često nadmetali za takve toponime i gdje se nalaze, a napose glede Maglina i Kamen j ana. Danas te njegove teke više nema-izgleda da ju je netko »posudio« ili sakrio. Isto tako je Račkijeva »Documenta« naprosto preplavio svojini marginalijama, ispravljajući naročito njegovo datiranje i čitanje i vršeći izvjesne nadopune. Izgleda da danas ni njih nema! Uz to je posjedovao i Luciusov »De Regno Dalmatiae et Croatiae« (Amstelodami 1666), koji je poslije njegove smrti iščezao i možda se nalazi negdje u JAZU. Sto se je dogodilo s Baradinom ostavštinom u rukopisima, napose s njegovim predavanjima izrađenim na osnovu izvora, a uvezanih u teke, te bibliotekom? Zna se jedino da je on imenovao za njenog oporučitelja dra Br. Gušića koji je o njemu i napisao dosta kratki nekrolog. On je i preuzeo nešto od te ostavštine, a ostalo su učinili drugi, napose »posudili« njegova predavanja u rukopisu i još neke stvari jer su im njegovi nećaci vjerovali. Samo se zna da se danas jedan mali djelić njegovih rukopisa čuva u Arhivu Hrvatske (29. V. 1945: »Nobilitas et hereditas« u šplatama i ispisi iz Rima), a za glavni i preostali dio možemo se samo domišljati gdje bi mogao biti. Kada sam prije nekoga vremena razgovarao s jednim od njegovih nećaka glede te ostavštine i pitao za pojedine osobe, on mi, sa ljutnjom, nije htio ništa reći te je izjavio da ne želi u to ulaziti. Jasno, ali istinito! Kakav je bio čovjek taj naš pravi historičar? Po naravi bio je vrlo impulsivan, iskren i otvoren, gostoljubiv, požrtvovan prijatelj i drug i napose u svojoj struci nesebičan i susretljiv. 108