ARHIVSKI VJESNIK 33. (ZAGREB, 1990.)
Strana - 102
Stjepan Antoljak, Miho Barada (1889—.1989). Arhivski vjesnik, 33 (1990), 34, str. 95—110. Iz starohrvatske povijesti: II pod naslovom Natpis hrvatske kraljice Jelene (Nastavni vjesnik XLIII, Zagreb 1934/35, 73—78), koji je posvetio don Frani Buliću »na spomen«, ispravlja datum 10. II. 976. na 8. X. 975. kada je možda i umrla kraljica Jelena. To su bili sve mali, ali vrijedni radovi koji ipak nisu prošli bez kritike. Tako se je St. Stanojević već 1935. osvrnuo u svojem poznatom stilu na Baradin rad o seobi Hrvata i Srba, jer smatra da je pitanje seobe Srba i Hrvata i njihovog dolaska »jedno od najvažnijih i najzanimljivijih, ali i najtežih pitanja u našoj istoriji« te prigovara Baradi što drži da je Porfirogenet točan za tu seobu, a slabo se služi s drugim piscima-izvorima. Zato i zaključuje da je ova Baradina rasprava »puna neosnovanih pretpostavaka i pitanje o seobi Srba i Hrvata njome nije dovedeno bliže rešenju«. 8 No svi ovakvi kritički pristupi Baradinim radovima nisu ga ni u čemu omeli te on tiska novu raspravu Historicitet imena Svačić (Vjesnik hrv. arh. društva NS XVI, Zagreb 1935, 137—141), u kojoj kaže da za to ime Svačić zna stara i nova historiografija, ali »historija ne zna« već samo za Snačić ili Značić. U daljnjem radu, gdje je tiskana Tabella plumbea Traguriensis (Vjesnik hrv. arh. društva NS XVI, 11—18) tj. olovna ploča, koju je pročitao, obradio i preveo s latinskog, a ona je nađena na nekom brežuljku u blizini Trogira (sada je u Arheološkom muzeju u Zagrebu) ustvrdio je Barada da spada u red tabli ili zapisa od uroka. Interesantan je i njegov polemični osvrt na Jadrijevićev članak Gdje se nalazio Ridition, biskupski grad sv. Aureliana (Makarska 1936, Croatia sacra VII/15 —16, Zagreb 1937, 124—128), u kome pobija mišljenje Jadrijevića u vezi s izrazom »trans« i upozorava na fra Jadrijevićeve greške, kontradikciju i njegov »naučni« metod. Svjedok sam s kolikom je radošću 1938. dočekao izlazak iz tiska svoje poznate rasprave Dvije naše vladarske isprave. Diplomatie ko-paleografska studija (Croatia Sacra VII/13— 14, Zagreb 1937, 1—96) kao posebne knjige. U njoj je s velikom kritičnošću i erudicijom iznio nanovo tekst Trpimirove i Muncimirove isprave te ih isporedio s raznim njihovim prijepisima i dao im uz uvod vrlo uspjeli znanstveni komentar. Ujedno pobija L. Katića koji je iznio njihov najstariji prijepis iz 16. stoljeća »bez većeg naučnog aparata, tumačenja i zaključka« i koji mu je onemogućio uvid u jedan prepis ovih povelja u arhivu splitke biskupske kurije, te zaključuje da »isprave Trpimira i Muncimira« iako »nisu sačuvane u orginalu nego u kasnim prepisima« one su »ipak po svemu autentične«. Godinu dana poslije izlaska te rasprave u obliku knjige osvrnuo se je na nju s puno pohvala V. Novak i rekao da je »studija prof. Barade snažna prinova diplomatičko palografskoj literaturi, a rezultati, koje ona daje u pogledu autentičnosti spomenutih isprava, jesu sigurni, dok za grafički izgled dotičnih originala ostajemo impresioni8 Jugoslavenski istoriski časopis I, 1935, 547—550. 102
