ARHIVSKI VJESNIK 32. (ZAGREB, 1989.)
Strana - 82
Marijan Rastić — Đuro Zatezalo, Dosadašnja nastojanja na razgraničenju arhivske građe trzme. du arhiva i njima srodnih institucija u SRH. Arhivski vjesnik, 32/1989. sv. 33, str. 77—85. Arhivske zbirke su dijelovi ili pojedini predmeti registratura koji su zbog svog specifičnog oblika izdvojeni za posebno čuvanje: isprave, planovi, nacrti i karte. Nadalje, u arhivima postoje manje zbirke pojedinih jedinica arhivske građe kojima se u toku sređivanja i obrade arhivskih fondova nije mogla utvrditi provenijencija. Postoje i zbirke pečata koje moraju biti u neposrednoj vezi s arhivskom građom. U protivnom bi takva zbirka spadala u muzej. U arhivima se nalaze i ostavštine pojedinih osoba koje su prikupile arhivsku građu s namjerom da zamijeni obiteljski arhiv. Slike grbova, otiske pečata i novine arhivi skupljaju samo ukoliko su oni potrebni za razumijevanje arhivskih fondova — ostalo pripada muzejima, odnosno bibliotekama. Isto vrijedi za novac, medalje, slike porodičnog stabla i si. Granično područje predstavljaju zbirke plakata, popisi, objave, leci, prigodne brošure, spomenici i fotografije. Taj je materijal, uostalom, toliko mnogostran da ga je potrebno sakupljati s više mjesta i s raznih gledišta. Predmeti uz spise, ukoliko su prilozi spisima, čuvaju se u arhivima ako to njihov oblik i veličina dozvoljavaju. Naučne ustanove koriste različitu dokumentaciju, neovisno o tome gdje se ona nalazi. Ako je ona već pohranjena u arhivima, muzejima i bibliotekama, ne preostaje im još nešto da skupljaju osim, naravno, vlastite dokumentacije i rukopisa svojih znanstvenih suradnika. Danas, kad postoje raznovrsna sredstva za reprodukciju dokumenata, sakupljanje dokumenata u originalnom obliku nije ni potrebno, a moglo bi se reći da je čak i suvišno, kad se zna da se rijetki materijali i u arhivima mogu koristiti samo preko reprodukcije, a tek izuzetno, ako to znanstvena metoda traži, može se proučavati original. Nažalost, kod nas je to još uvijek samo arhivski princip koji najčešće zbog materijalnih poteškoća nije proveden u djelo. Starije znanstvene ustanove, na primjer Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti, koje su tokom svog postojanja sakupile ogroman arhivski materijal, sredile ga i obradile, moraju se pri razgraničenju posebno tretirati. Izloženo stanje ne bi nas toliko opterećivalo i brinulo, bez obzira na njegovu kroničnost, kad bismo sa sigurnošću mogli ustvrditi da imamo pravu formulu da u dogledno vrijeme načinimo bilo kakav pozitivni pomak u rješavanju kompleksnog i delikatnog problema razgraničenja. S našeg stanovišta neophodno je prethodno raščistiti stvari u samim arvihima i među arhivima. Početni korak bio bi da utvrdimo s kakvim evidencijama građe uopće raspolažemo, da li smo dovoljno agilni u »utjerivanju« zakonskih obaveza imalaca da nam redovito dostavljaju popise priraštaja arhivske građe u nastajanju, jesmo li sasvim sigurni da nam je baš sva preuzeta građa evidentirana u knjigama primljene građe?!
