ARHIVSKI VJESNIK 32. (ZAGREB, 1989.)

Strana - 49

Antun Giron, Dragovan Sepić o talijanskim antifaši'stima i njihovu odnosu prema pitanju pni- padnosti Istre i Rijeke, Arhivski vjesnik, 32/1989. sv. 33, str. 47—52. skih antifašista u razdoblju između dvaju ratova i tijekom drugog svjetskog rata. Nužno je, dakle, naznačiti da je Šepić istražio i cjelovito prikazao stajališta talijanskih stranaka prema pitanju pripadnosti Istre i Rijeke, a njegovi radovi o odnosu koalicije talijanskih antifašističkih stranaka prema pitanju pripadnosti Julijske krajine tijekom drugog svjetskog rata, samo su jedan od segmenata te cjeline. 2. Koaliciju talijanskih antifašističkih stranaka Šepić prati od njena nastanka, tj. od vremena kada je uslijed zavođenja fašističke diktature onemogućio djelovanje antifašista unutar granica Italije. Osnovna programska orijentacija antifašističkih stranaka i grupa, tj. razobličavanje fašizma i slamanje diktature, dovodi do stvaranja koalicije pod nazivom Antifašističke koncentracije (Concetrazione antifascista). Tu koaliciju sačinjavaju: socijalisti, socijalisti maksimalisti, republikanci, Talijanska liga za prava čovjeka i Konfederacija rada. Podržavali su je i talijanski liberali, a prilazi joj i pokret »Pravda i sloboda«. Komunistička partija Italije, slijedeći bez sumnje tadašnju orijentaciju Kominterne, ne djeluje u zajedništvu s Antifašističkom koncentracijom. Iako je sve antifašiste povezivao istovjetan cilj, njihovo viđenje budućeg društvenog i političkog uređenja Italije, njihovo stajalište u odnosu na prava nacionalnih manjina u postfašističkoj Italiji nisu bili istovjetni. Globalno gledajući, Koalicija je zauzimala stajalište da je u postfašističkoj Italiji potrebno osigurati ustavnu zaštitu prava nacionalnih manjina koja će im osigurati punu ravnopravnost, kulturnu i administrativnu autonomiju. Dakle, Koalicija se javno distancira od denacionalizatorske politike fašističkog režima u Julijskoj krajini, ali se ne izjašnjava o pripadnosti tih krajeva. Međutim, o tom pitanju među strankama nije bilo potpunog suglasja. Dok su prvaci nekih stranaka i dalje zagovarali rješenje utvrđeno rapallskim ugovorom, uz moguću autonomiju Rijeke, drugi su prihvaćali mogućnost revizije granice u Istri i njeno pomicanje na Učku i Ćićariju. Radničke stranke, Socijalistička i Komunistička, izjašnjavale su se za pravo samoopredjeljenje naroda. Dok se ta orijentacija Socijalističke stranke svodila uglavnom na načelno opredjeljenje, KPI je to svoje stajalište konkretizirala. Na svom trećem (1926). i četvrtom kongresu (1931.), a zatim i u tripartitnoj deklaraciji (1934.) Hrvatima i Slovencima Julijske krajine priznaje pravo na samoopredjeljenje i otcjepljenje od imperijalističke Italije. Šepić nije ulazio u podrobniju analizu tog opredjeljenja KPI. Ono je, međutim, bilo na liniji programa Kominterne o nacionalnom pitanju i nužnosti revolucionarne akcije radi rušenja imperijalističkih režima. Dakle, u slučaju Julijske krajine pravo na otcjepljenje od imperijalističke države, zavisno od konkretnih prilika, imali bi Hrvati i Slovenci, ali i Talijani. To objašnjava neka kasnija stajališta KPI prema pitanju držav-