ARHIVSKI VJESNIK 32. (ZAGREB, 1989.)
Strana - 32
Mirjana Strčić, Dragovan šepić i Hrvatski narodni preporod u Istri. Arhivski vjesnik, 32/1989. sv. 33, str. 29—34. da na proučavanju vremena i problema koje naša historiografija prije njega nije bila istražila; drugi rakurs, sa stanovitim pogledom iskosa, s distance, doveo je toga autora do sintetskih radova što ih karakterizira pronicljivost i sigurnost sudova, cjelovitost obuhvata i ovladavanje matičnom strujom promatranoga procesa. Šepićev osvrt iz 1962. god. na hrvatsku historiografiju u odnosu na preporodno doba u Istri, u usporedbi sa sadašnjim stanjem, pokazuje koliko mnoštvo problema nije bilo proučeno i koliko su polazišta pojedinih autora u to doba bila različita. Osobito je slabo stajalo završno razdoblje preporodnih kretanja, zajedno s cjelokupnim pregledom situacije do prvoga svjetskog rata. Šepićeve studije o politici »narodnog mira« u Istri te zatim o izborima 1907. pokazale su tek što sc sve nije znalo, koliko su procesi društvenih kretanja u Istri krajem XIX. i na početku XX. st. bili komplicirani i sa koliko su snage, ustrajnosti i diplomatskog umijeća morali istupati predvodnici narodnog pokreta u borbi s talijanaško-talijanskom vladajućom grupacijom — u sukobima unutar same Istre, preko »Naše sloge«, »Edinosti«, u Istarskom saboru, kasnije u Zemaljskom odboru pokrajine Istre s Kvarnerskim otocima i njegovim komisijama, pred različito orijentiranim austrijskim namjesnicima Austrijskog primorja u Trstu, sve do Carevinskog vijeća u Beču. Upravo navedene dvije studije ilustriraju suštinu pionirskog rada prof. Šepića — kretanje gotovo nepoznatim terenom i mukotrpno ovladavanje društvenim procesima preko do tada neistraženih i neobjavljenih arhivskih materijala i dokumenata onoga vremena. Malo je građe bilo objavljeno — npr. zapisnici sjednica Istarskog sabora i Carevinskog vijeća, no u svemu ostalome istraživač je bio upućen na podatke iz tadašnjih glasila (»Naša sloga«, »Edinost«, »II Piccolo«, itd.), na građu u ostavštinama (Ivana Poščića, Vjekoslava Spinčića itd.), s korespondencijom, materijalima vezanim uz djelovanje hrvatsko-slovenskog zastupničkog kluba u Istarskom saboru i »Političkog društva za Hrvate i Slovence u Istri«. Uostalom, ovdje prisutnima ne treba govoriti koliko vremena i truda traži primarni znanstvenoistraživački rad, ali valja ponoviti da su upravo takve studije prof. Šepića kamen-temeljac za svaki kasniji pokušaj pristupa problematici o kojoj je ovdje riječ. Istovremeno, ti radovi pokazuju i osnovnu značajku prvoga historiografa — sposobnost da se izdvoji bitno, da se prati »crvena nit« suštinskoga u spletu i interferenciji kaotičnih društvenih događanja te okolnosti različitih društvenih slojeva života — ekonomskog, političkog, kulturnog, da ne nabrajamo u detalje. Druga skupina priloga iz ovoga dijela Šepićeva opusa upravo je i napisana s ciljem da sintetički zahvati u promatrani problem; kao primjer mogu se uzeti sinteze »O procesu integracije hrvatske nacije u Istri« ili »Talijanski iredentizam na Jadranu«. Iako je za prvu od navedene dvije radnje autor rekao da »ostaje više ili manje na razini pokušaja«, s obzirom na još uvijek nedovoljnu istraženost toga povi32
