ARHIVSKI VJESNIK 32. (ZAGREB, 1989.)

Strana - 163

Fiant) Glavina, Zar Arhiv Hrvatske nije oklevetan? Arhivski vjesnik, 32 1989. sv. 33. str. 159—170. A što stoji ispod fotografija u novinama »Polet«, na čiji se tekst poziva Ž. Mihajlović Šilja? Sasvim drugo: »Fotografije koje objavljujemo na ovoj stranici imaju značaj dokumenta. Snimljene su prije nešto više od 40 godina u zloglasnim ustaškim logorima Jasenovcu i Kerestincu. Nekim slučajem, našle su se na smetlištu (radi se o negativima) i u našu redakciju ih je donio Hrvoje Grgić, naš suradnik. Fotografije govore dovoljno same za sebe ,i sve što želimo poručiti jest: ovakve negative (ili pozitive) ne bacajte na smetlište; donesite ih u našu redakciju ili u neki od historijskih arhiva. Istina se ne baca u smeće,«

12 Dakle, ništa ne stoji od onoga ondje što Mihajlović tvrdi, činjenično tvrđenje Živorada Mihajlovića Šilje neistinito je i sadrži sva obilježja krivičnog djela klevete. Te klevete, što ih trokratno tiskom pronosi, takve su naravi da škode ne samo časti nego i povjerenju neophodnom za obavljanje arhivske djelatnosti. Iz tih je razloga Arhiv Hrvatske podnio tužbu nadležnom Prvom opštinskom sudu u Beogradu, u uvjerenju da tako ne samo što štiti svoju čast već i doprinosi unapređenju društvenih pravila ponašanja i razvijanju osjećaja odgovornosti za javnu riječ u nas. U svojoj tužbi Arhiv Hrvatske je ustvrdio da ono što je svojim napisima Zivorad Mihajlović Šilja, novinar iz Beograda, počinio predstavlja školski primjer klevete iz čl. 92. stav 3 u vezi sa stavom 2 i 1 Krivičnog zakona SR Srbije." I što se događa? Prvi opštniski sud u Beogradu odbacio je tužbu Arhiva Hrvatske, (vidi prilog 1). Okrivljeni se branio da je on »samo reprodukovao ono što je saznao iz dnevne štampe«, a iz štampe je još saznao »da je u opštini 'Centar' u Zagrebu obrazovana radna grupa pri Opštinskom komitetu SK, koja je trebala da utvrdi šta je istina povodom pitanja delegata«. Zapanjujuće je da sud nije zahtijevao da pokaže te novine u kojima je to o radnoj grupi Komiteta pročitao, jer bi dobio odgovor da to nije istina, niti je Sud tražio od Mihajlovića da pokaže štampu iz koje je tobože »reprodukovao«, jer bi također utvrdio da ni to nije istina. I još nešto. Izgleda naprosto nevjerojatno: sam Sud u obrazloženju rješenja tobože citira novinara I Beškera, pripisujući mu riječi iz inkriminirànog napisa okrivljenoga: »na deponij gradske čistoće«. Međutim, tih riječi u Beškera nema! Bešker naprotiv piše: »na Salati.

.., njihov put iz Instituta do dvorišta na Salati«, a uopće ne spominje deponij gradske čistoće. I još jedna nevjerojatna stvar: beogradski Sud tobože citira zagrebački »Delegatski vjesnik« od 1. 8. 1985, dodajući tekst kojeg u navedenom napisu uopće nema: »i kako se moglo desiti da se ta dokumentacija Arhiva SR Hrvatske nađe na smetlištu«. Naravno, kada se na takav način utvrđuje materijalna istina, onda zacijelo »nema dovoljno dokaza da je okrivljeni osnovano sumnjiv za djelo koje je predmet optužbe« — kako je ustvrdio beogradski Sud. 12 Vidi bilješku 6. 13 Član 92. (1) Ko za drugog iznosi ili pronosi štogod neistinito što može škoditi njegovoj časti i ugledu, kaznit će se novčanom kaznom ili zatvorom do 6 mjeseci. (2) Ako je delo iz st. 1 ovog člana učinjeno putem štampe, radija, televizije i drugih sredstava ili na javnom skupu, učinilac će se kazniti zatvorom do jedne godine. (3) Ako je ono što se neistinito iznosi ili pronosi takvog značaja da je dovelo ili moglo dovesti do teških posledica za oštećenog učinilac će se kazniti zatvorom od 3 meseca do 3 godine. Krivični zakon SR Srbije, Službeni glasnik SR Srbije br. 26/1977. 163