ARHIVSKI VJESNIK 31. (ZAGREB, 1989.)

Strana - 207

Recenzije i prikazi. Arhivski vjesnik, 31/1988. sv. 32, str. 159—207. Među zlima koja su harala Istrom pisac je opisao tzv. uskočki rat ili rat za Gradišku (1615—1618), koji je u Istri potrajao dulje nego na drugim ratištima gdje je završio Madridskim mirom u rujnu 1617. Pisac opisuje prilike uoči rata, ratne uzroke i povode, zbivanje za rata i njegove posljedice. Prati on nesmiljeno uzajamno pljačkaško ratovanje s obje strane mletačko-austrijske granice u Istri. Pljačkalo se radi vlastitog izdržavanja, uništavalo radi potkopavanja neprijateljske ljudske sile i gospodarstva, a plod su bili katastrofalno srozavanje ekonomije, demografski pad, dugovi, pustoš, siromaštvo, glad. Bilo je ubijeno 30—50% pučanstva, porušeno ili zapaljeno 60—99% kuća, napušteno 90—98% obradivoga tla te zaklano, odvedeno ili uništeno 90—99% stoke. »Strahovita razaranja materijalnih dobara, jednako Kraljevaca kao i Benečana, izjednačila su u gladi, općoj bijedi, smrti... i pobjednika i pobijeđenog«, kaže pisac, a vrbnički pop onda još zapisuje: »I bi kruto veliki rat, da Bog zna broj ljudi kolikih pogibe. Istria bi vsa poplinena.« Bertoša kao jedan od »najbesmislenijih i najfatalnijih nasljeđa« rata vidi u tome što su se »hrvatski mletački podanici (Benečani) i hrvatski podanici austrijskog nadvojvode, cara i kralja (Kralj evci) identificirali s feudalnim ban de rij ima svojih gospodara i pod njihovim vexillumlma jurišali na ljude iste klasne i etničke pripadnosti«. Stoga on i sudjelovanje uskoka u ratu u Istri ne ocjenjuje kao naprednu protutuđinsku borbu, nego »kao nesretno manipuliranje našim ljudima u tuđim taborima, potčinjavanje interesima stranih sila koje su podijelile vlast nad martirijskim istarskim svijetom i gurnule hrvatsko (a manjim dijelom i slovensko i talijansko) žiteljstvo u brutalni bratoubilački rat«. Sukobe na mletačko-austrijskoj granici, koji su izbijali od XVI do XVIII st., pisac ocjenjuje kao prokletstvo ljudi oko granice s trajnim posljedicama u njihovu mentalitetu i razrožnosti, iako su pripadali istom narodu. Izrazom iz izvora, domaća kuga, Bertoša je naslovio članak o razbojništvu na Poreštini, žalosnu, ali i nezanemarivu pojavu u onim vremenima. Razbojništva su uz glad i siromaštvo pogađala stanovništvo pridonoseći općoj nesigurnosti, opasnostima i strahu. Bertoša nije mimošiao ni stanovite »ekološke« pokušaje uređenja gradova u prvoj polovici XVII st. i melioracijskih radova u porečkoj i rovinjskoj luci, koji su imali privremen ili nikakav uspjeh. On je također dotaknuo »neotkriveni svijet istarske subalterne kulture« pa se možemo nadati njegovu istraživanju u tom smjeru. Bertoša je s ova dva sveska upotpunio svoje istraživanje istarske povijesti i svakako položio temelj ikojoj budućoj sintezi istarskog XVI i XVII st. Trpimir Macan 207