ARHIVSKI VJESNIK 31. (ZAGREB, 1989.)
Strana - 205
Recenzije i prikazi. Arhivski vjesnik, 31/1988. sv. 32, str. 159—207. grafije, veći dio autora u Zborniku posiže za statistikama, tabelarnim prikazima materije, dajući kroz njih svoje mišljenje. Sadržajna divergentnost i kvalitetna neujednačenost priloga, međutim, podstankut će uredništvo ne budući sistematskiji, stručniji odabir članaka, koji, naravno, i dalje moraju imati karakter svestranoga ali i pojedinačnoga i temeljitog pristupa različitim pitanjima. Jer, D. Roksandić u uvodu svoga spomenutog priloga, na str. 119, veoma odlučno kaže i ovo: »Nema sumnje da je tradicionalna historiografija u nas, tako bogata brojem radova, u suštini zanemarila povijest srpskog naroda u Hrvatskoj. Ne ulazeći u izvannaučne razloge takva njezina odnosa tokom 19. i 20. stoljeća na srpskoj ili na hrvatskoj strani, smatram potrebnim upozoriti da je razlog unutarnaučne naravi presudno utjecao na stvaranje takva stanja u kakvu se danas nalazimo. U obje ove naše nacionalne historiografije u skoro dvostoljetnom rasponu toliko je premoćna politička historija, kao par excellence nacionalno-ideologijska nauka, da povijest srpskog naroda u Hrvatskoj, koje je prije svega povijest seljačkog naroda, nikako nije mogla doći do adekvatnog izražaja ni na srpskoj, ni na hrvatskoj strani. Kako je u razvoju svjetske historiografije u posljednjih nekoliko desetljeća pitanje iz tradicionalne političke historije krucijalno' po svojem značaju, svjedoci smo bogatog razvoja 'alternativnih' disciplina, koje otvaraju upravo neslućene mogućnosti istraživanjima i povijesti srpskog naroda u Hrvatskoj«. Imajući i sadržaj ta dva odlomka na umu, pred našim znanstvenim i stručnim radnicima stoji zaista velik i odgovoran posao, koji će, doduše, obaviti utoliko lakše — što ima mnogo neuzoranoga polja, a, naravno, utoliko teže — što gotovo i nema dovoljno znanstvenika i stručnjaka koji bi se spremno mogli i trebali baviti i novim, »alternativnim« dispciplinama, poput onih koje, dalje u svome članku, nabraja D. Roksandić: kvantitativna historija, historija nehistorijskih naroda, »oralna« historija, socijalna historija, ekonomska antropologija, kulturna antropologija, historijska demografija, itd. To je bogatstvo istraživanja, na žalost, nama još uglavnom nedostižno. Sve su te discipline već tu ili su barem na pragu dijela stranoga pa i našega zanimanja, ali istovremeno, bez razloga, neke stare propadaju ili iščezavaju (nevezano, naravno, s tim »alternativnim« disciplinama), iako su također više nego potrebne; to su, npr., diplomatika, paleografija, sfragistika, historiojska geografija, heraldika, kronologija, metrologija i druge tzv. pomoćne historijske znanosti, a gotovo isto tako i arhivistika, koja se jedina ipak donekle »drži« na površini jer je u istraživanjima neophodna. Čak se i arheografija ili egdotika zanemaruje, iako se građa i u nas svakojako objavljuje pa i na sasvim neuobičajeni način — ona se zna čak i komponirati. Zaista je krajnje vrijeme da se sis tematski je i organizirano, na dugi rok započne proučavati cjelokupni život Srba u Hrvatskoj, u njihovoj prošlosti i sadašnjosti, uzimajući u prvome redu u obzir njihov plodan suživot s hrvatskim narodom i drugim narodnostima SRH, uzimajući u obzir i glavne teme, ali i one samo na prvi pogled sporedne. Samo tako će se popuniti znatan dio jedne praznine koja u nas postoji i koju je svojim sadržajima više nego korisno počeo popunjavati ovaj Zbornik novoosnovanoga Odbora JAZU za koordinaciju proučavanja povijesti i kulture srpskog naroda u So cijalističkoj Republici Hrvatskoj. Petar Strčić 205
