ARHIVSKI VJESNIK 31. (ZAGREB, 1989.)
Strana - 170
Recenzije i prikazi. Arhivski vjesnik, 31/1988. sv. 32, str. 159—207. sekretar Okruglog arhivskog stola, iz Nizozemske. Započeo je anegdotom 0 Napoleonovom posjetu Nacionalnom francuskom arhivu 1810. godine. Tom prilikom je Napoleon u pratnji maršala Duroca, bez uniforme i bez najave, želio iznenaditi upravitelja Nacionalnog arhiva i pregledati kako je smještena arhivska građa i kako se čuva. Nakon što je otkrio tko je — izjavio je da će u buduće narediti da se sva arhivska građa iz zemalja koje je namjeravao osvojiti prenese u Francusku, i to zato da bi nakon uspostavljenog mira, zemlje vlasnici građe, morali plaćati za izradu kopija njihove građe. Smisao ove anegdote Ketelaan je povezao sa svojom temom jer je ova anegdota veoma aktuelna i danas. Istraživanje tradicionalne arhivske građe i njezino korištenje, posebno u financijske svrhe, sve je prisutnije 1 unosnije. Dokumenti nastali na novim materijalima još su unosniji. Nova tehnička sredstva brzo i lako omogućuju izradu kopija, ali i laku mogućnost falsifikata. U referatu se najprije govori o tradicionalnim arhivima, gdje treba slijediti neku vrstu hijerarhije, prije nego se dođe do traženog podatka, koristeći najprije vodiče, inventare, kartoteke. Bez ovakvog redoslijeda gotovo je nemoguće doći do traženog dokumenta. Naprotiv, vrlo je lako doći do nekog suvremenog zapisa na nekonvencionalnom nosiocu. Nova thenika, računari, banke podataka mijenjaju arhive u sasvim nove tipove arhiva. Za ovakve arhive potrebno je i specijalno školovanje, kakvo nije bilo prisutno kod dosadašnjih, tradicionalnih arhiva. Neminovni je zahtjev vremena da se što prije napusti tradicionalni način rada u arhivima. Ne učini li se to brzo, arhivi će postati mrtve ustanove, izolirani od svih budućih istraživača i korisnika. Postoji opravdana bojazan da će tradicionalne arhivske ustanove zamijeniti specijalne ustanove kojih, nažalost, već sada, ima dosta u svijetu. Njihov je interes, prije svega, da se podaci koriste za operativu i u financijske svrhe. Zbog mogućnosti korištenja materijala za višekratnu upotrebu i zbog njihove skupoće, brišu se raniji zapisi i zamjenjuju novima, pokatkad i manje vrijednima. Novi se dokumenti pokatkad uništavaju i namjerno iz njih rade falsifikati. Takvo ponašanje arhivisti ne smiju pasivno i bespomoćno promatrati jer su oni zaduženi za čuvanje cjelovite arhivske dokumentacije, neovisno kako ona nastaje. Danas je doduše moguće tražiti razne podatke i bez pomoći arhivista, zahvaljujući modernim dostignućima tehnike, ali uza sve to ne smije se dozvoliti da strojevi onemoguće kontrolu čovjeku. To posebno vrijedi za arhiviste koji su dužni, uz istraživače, da postanu pioniri novog informatičkog društva. Njihovi zajednički napori otvorit će put inovacijama za sve vrste arhivske građe, pa i one koja nastaje ili će nastajati na nekim, za sada, nepoznatim nosiocima. Temu je autor zaključio istom anegdotom kojom je saopćenje i započeo. Koreferati su bili vrlo sadržajni: Jean Pieyns iz Belgije, »Metode klasiranja novih arhiva«, John Herstad iz Norveške, »Cijena i financiranje istraživanja«, Peter Bücher iz SR Njemačke, »Pravna pitanja korištenja audioveizuelnih arhiva« (vrlo je aktuelan i dopunjuje ranije objavljeno djelo grupe autora pod naslovom: »La valeur probant des microformes: une étude RAMP«), Claes Granstrom iz Švedske, »Problemi korištenja dokumentacije nastale putem računala« i Pedro Gonzalez iz Španjolske, »Čitaonica bez papira«. Uslijedila je panel-diskusija. Zapaženo je bilo izlaganje i našeg kolege mr. Petera Pavela Klasnica, direktora Pokrajinskog arhiva u Mariboru, koji je na tečnom njemačkom jeziku, upoznao prisutne s radom 170
