ARHIVSKI VJESNIK 30. (ZAGREB, 1988.)

Strana - 40

Petar Strčić, Administrativno uređenje Istre i kvarnerskih otoka od 1814 — 1847. Arhivski vjesnik, 31/1987, str. 39-^-3. savska Hrvatska, ima dva okruga, s centrom u Karlovcu i Rijeci (uključujući Kastav); smatralo se da će biti pridružene austrijskom dijelu Monarhije. U rujnu 1814. objavljeno je da se zaista formiraju dva okružja, sa sjedištem u Rijeci i Trstu. Riječki okrug obuhvaćao je dio nekadašnje mletačke Istre, zajedno s Labinštinom, uz srednju i istočnu nekadašnju austrijsku Istru, te dio Gorskog kotara. Tršćanski okrug zadržao je preostali stari dio Mletačke Istre i Kvarnerske otoke, koji su u listopadu izuzeti iz nadležnosti Dalmacije. U studenom 1814. stvoreno je Primorje, s Gubernijom u Trstu, a u njega je uključen Tršćanski, Gorički i Riječki okrug (do Novog Vinodolskog), s austrijskim političkim sistemom i zakonima. Cijelo područje je 1816. ušlo u sastav tada stvorene »Kraljevine Ilirije« unutar Habsburške monarhije. Tršćanski i Riječki okrug i dalje su ostali pod upravom Gubernije u Trstu, u okviru »Primorja«. Gubernij je upravljao i Karlovačkim okružjem, dakle Prekosavskom Hrvatskom, te Goričkim i Gradiškim okrugom i svuda je uvodio austrijski način uprave. God. 1818. Gubernij u Trstu stvorio je od svog područja četiri okruga: gorički, istarski, riječki i karlovački, te posebnu oblast u koju su ulazili grad i slobodna luka Trst; četiri godine kasnije stvoren je Pazinski okrug. Prekosavska Hrvatska i »Ugarsko primorje«, dakle Riječko okružje, uključeni su — zbog širenja »mogućnosti trgovine s inozemstvom« Ugarskoga kraljevstva — u okvir zemalja krune sv. Stjepana. No potrebna je bila još jedna administrativna reorganizacija da bi se dobilo rješenje koje će, zatim, biti trajnije. Smirivši 1821. revolucionarnu situaciju na Apeninskom poluotoku Beč nije više imao potrebe ustrajati na posebnom statusu nekih jadranskih zemalja; osim toga, razdvojenost je utjecala i na sporo obnavljanje trgovačkog prometa i privrede općenito. Užim povezivanjem panonskog i kvarnerskog područja, te zapadnih austrijskih zemalja s trščansko-istarskim krajem mislilo se ublažiti ekonomsku stagnaciju. Carevom odlukom od 15. IV 1825. gotovo cijeli Istarski poluotok postao je jedinstvena pokrajina s administrativnim i financijskim središtem u Pazinu, dok je samo dio podgradskog područja na sjeveru pripao Goričkoj i Kranjskoj. Zajedno s Trstom i Goričkom, područje poluotoka ostalo je u nadležnosti tršćanskog gubernij a »Austrijskog primorja«. Podopćine (sa županima na čelu u hrvatskim i slovenskim krajevima), općine (s podeštatima), kotarevi (s komesarima) i okruži (s kapetanima na čelu) bili su administrativni krug kojim su upravljali pokrajinski službenici njemačkog i talijanskog porijekla i osjećaja, iako jedan suvremenik kaže da je među njima bilo i Slavena. I Kvarnerski otoci bili su dio Pazinskog okruga, udruženi u jedan kotar sa sjedištem u Malom Lošinju. Nugentovi patrimonijalni sudovi nisu bili potvrđeni; osnovani su sudovi u Rovinju, Piranu, Buzetu, Poreču i Puli, te viši sud u Kopru. 40