ARHIVSKI VJESNIK 30. (ZAGREB, 1987.)
Strana - 25
Marijan Rastić, Bernard Stulli i arhivsko zakonodavstvo. Arhivski vjesnik, 30/1987. str. 23—29. I B. Stulliju se učinilo potrebnim da se nešto više zadrži na spomenutoj definiciji arhivske građe, odnosno na istaknutom dijelu te definicije (»... i za druge društvene potrebe«.). Stulli smatra da se »... misli na sve društvene potrebe, postojeće i potencijalne, savremene i perspektivne«. Po njegovom mišljenju to predstavlja maksimalnu afirmaciju principa univerzalnosti zaštite arhivske građe. S druge strane, taj princip predstavlja jednu od najosjetljivijih i najodgovornijih funkcija arhivske službe, kroz čije ostvarenje ona treba sadašnjim, ali i budućim generacijama osigurati potreban dokumentarni materijal. Obzirom da zakonska definicija navedenih pojmova ne može sadržavati informacije o tome što se je mislilo zakonskim tekstom, a još manje objašnjenja teksta zakona, to smatram izloženu rezervu utemeljenom. Svrhu zaštite arhivske građe definira Zakon kao aktivnost da se »trajnim čuvanjem spriječi oštećivanje, nestanak i uništenje arhivske građe«, a za potrebe kako to utvrđuje Čl. 2, stav 1 Zakona. Načelo zaštite arhivske građe izloženo u Čl. 6 Zakona po kojem se arhivska i registraturna građa čuvaju po načelima suvremene znanosti i tehnike čuvanja (uz provođenje i ostalih mjera zaštite) svakako treba revidirati, uz nužan oprez. Naime, provođenje, odabiranja i izlučivanja registraturne građe u SR Hrvatskoj utvrđeno je Pravilnikom o tom postupku (NN, 36/1981). Zakon i navedeni Pravilnik govore o listama koje sadrže kategorije građe i rokove njihova čuvanja. Ako se, dakle, provode odredbe Zakona o odabiranju arhivske građe (i ona čuva po načelima suvremene znanosti i tehnike čuvanja), onda takav režim čuvanja arhivska služba ne može tražiti i za preostali dio registraturne građe, obzirom da za njega, u krajnoj liniji, i nije zainteresirana, već je to stvar imaoca. Prema tome, ukoliko imalac ima mogućnosti (i sredstva) da jednako (po načelima suvremene znanosti i tehnike čuvanja) čuva cjelokupnu građu koja nastaje njegovim radom, arhivska služba će to pozdraviti, ali ukoliko nema tih mogućnosti, arhivska će služba inzistirati da se dio građe određen za trajno čuvanje čuva po navedenom načelu. Iz prirode i trajne društvene funkcije arhivske građe proizlazi, po mišljenju B. Stullija, da je ona imovina sui generis. Iz tog je razloga Zakon normirao specifičan pravni režim za arhivsku i registraturnu građu (bez obzira u čijem je vlasništvu), a posebno i za promet građom i utvrđivanja restriktivnog režima za izvoženje i iznošenje arhivske građe u inozemstvo. Sistem univerzalne zaštite arhivske građe polazi od principa integralnosti arhivskih fondova i zbirki, posebno naglašavajući da se radi o cjelinama koje se, u pravilu, ne mogu dijeliti (Zakon, Čl. 5). Izuzetno značajno mjesto u univerzalnoj zaštiti arhivske građe B. Stulli pridaje utvrđivanju obaveza svih imalaca arhivske građe. On apostrofira pitanja vezana uz čuvanje, održavanje, evidentiranje, provo25