ARHIVSKI VJESNIK 28. (ZAGREB, 1986.)
Strana - 200
PRIKAZI — RECENZIJE Arhivski vjesnik, 28/1985. str. 199—212. gatoga i sadržajnog, koji je omogućavao stvaranje uglavnom lako provjerljivih zaključaka, a davao je i mogućnost da se ostvari brzi rezultat. Prilično bogata arhivska i druga građa davala je svemu tome takav ton da se povijesna istina nije mogla zaobići iako je ubrzo nakon početka tzv. hladnog rata došlo do pokušaja zaobilaženja određenih povijesnih zbivanja. No, razdoblje nacizma u Njemačkoj, npr., od Hitlerova dolaska na vlast relativno je dobro obrađeno u znanstvenom svijetu, a pogotovo u općoj publicistici. Postoje, dakako, snage koje su se toliko razvile unazad dvadesetak godina da su otvoreno započele osporavati sve veći broj određenih sadržaja publicističke literature, a posižu i za rezultatima istraživanja i analizama znanstvenika i stručnjaka, te ih obaraju. Bilo da su ta osporavanja dio intencija starih nacista ili neonacista, ili reakcionarnih konzervativnih elemenata — htijenja su ista: nastojanja su to da se zakoči hod čovječanstva, onako kako to odgovara njegovoj ogromnoj većini, odnosno radnome svijetu, te da se omogući očuvanje ne samo običnih privilegija već i ponovno stvaranje takvoga sistema koji će oživjeti najmračnija htijenja odabranih. Izvorni hladni svjedoci vremena — arhivalije i filmovi, pisani, video i fono materijali — najsigurniji su sadržaji koji pomažu aktivnom i sistematskom otporu i borbi progresivnih snaga, te obezvređuju napore ultrareakcionarnih i konzervativnih snaga koje žele nametnuti svoje viđenje povijesti, a time pridonose i usmjeravanju naprednih sadašnjih kretanja i stvaranju novih, progresivnih impulsa čovječanstva. Iznošenje provjerenih činjenica u javnost u bilo kojem obliku znači više nego bilo kakva objavljena analiza ili sinteza znanstvenoga, stručnog i publicističkog karaktera. U tome smislu treba gledati i osmo izdanje — a prvo na našem jeziku — knjige Eduarda Čalića »Hitler bez maske«, kojega je 1985. god. edirala Istarska naklada iz Pule. Začudno je da, za razliku od perioda 1933. do 1945. još uvijek nisu dovoljno poznata Hitlerova razmišljanja i planovi prije njegova dolaska na vlast u Njemačkoj. U tome može pomoći, dakako, njegov »Mein Kampf«, pripremljen i objavljen do sredine 20-tih godina, te svega nekoliko drugih izvornih materijala. Zbog toga svjedočanstvo Richarda Breitinga a koje govori o sadržaju njegova dva razgovora s Hitlerom (svibanj i lipanj 1931. godine), a pogotovo stenogrami tih dijaloga, zrače naročitom ozbiljnošću već i zato jer nije malo onih koji smatraju da je Hitler samo stjecajem okolnosti postao ono što je postao, ili da »Mein Kamf« nije realno utemeljena vizija pakla što ga izmislio taj čudovišni um, ili da je samo »demonska« Hitlerova priroda kriva za sve ono što je on učinio, itd., itd. Breitingovi dokumenti, međutim, pridonose stvaranju što približnije slike nacističkog zločinca, pametnog kreatora povijesti — ali u monstruoznom vidu te kvalifikacije, koji ima dobro sačinjen plan za ono što tada, na početku tridesetih godina, radi i za ono što će kasnije učiniti, u dogledno vrijeme, u bližoj i daljoj budućnosti — i to samo na štetu vlastitoga naroda, drugih naroda i cijeloga čovječanstva. Breiting je bio odabran sugovornik koji je zapravo i sâm tražio kontakt; za nacističku stvar u toku Hitlerova puta prema vrhu vlasti u zemlji trebalo je pridobiti tog urednika i novinarskog magnata, uglednog političara i čovjeka s odličnim vezama u u konzervativnim krugovima Njemačke koji još nisu bili uvjereni u mogućnost ostvarenja Hitlerovih planova. Breiting je jedan od onih koji je, međutim, odmah shvatio opasnost od eventualnog dolaska 200
