ARHIVSKI VJESNIK 26. (ZAGREB, 1983.)

Strana - 69

Jaroslav Sidak, Dvanaest pisama Eugena Kvaternika J. V. Friču (1864). Arhivski vjesnik, 26/1983. str. 45—85 sad sam se borio bar za ideju; ali sad vidim, da moji dušmani pravo a ja krivo imadoh. Sva moja nada biaše Napoleonidi i bratinstvo narodah; ovi mene, jedinoga Hrvata, zapušćuju, oni me prezirahu: u tih okolnostih moja ideja prestaje biti idejom, a htjeti se i nadalje za njom, u sličnih okolnostih, povadjati: značilo bi ludovati; jer ludo je za nepostiživimi okolnostmi i svrhami težiti. — Veli se rieč o Tirolcih, da u 40-toj godini se opametjuju; eto mene sad 40 godin staroga, a ja bi prvi Hrvat bio koji bi dokazao, da Hrvati nit u 40-toj godini nisu zreli, kad bi ja ma jedan samo sat uz nemoguću ideju stajao. Meni dakle nepreostaje, no poniziti se pred Austrijom, izprosjačiti rehabilitaciju, i za viečna vriemena okaniti se politike, a budite gospodine uvjereni, da bi kao čestit čovjek, rieč čestita čovjeka i sveto držao. A kako i nebi? komu za volju da ju prekinem? Narodima za volju? Ah, ludosti! Talijan nam Hrvatom otimlje Istru, Dalmaciju, sve Primorje a za privagu i sav lllyrik: Madyar ludo sanja, da kad ćemo konačno se dušmana obćega lišiti, da mi Hrvati š njim u njekakovu confederaciju stupimo, t. j. da smo dosta ludi da se u onom malom što nam Talijan ostavlja politički izbrišemo iz broja živućih narodah, te Mad jara čez našu zemlju k moru pustimo da se tu s Talijanom proti svemu Slavenstvu sveže! Srbljin, napokon, brat, zadovoljan bude ako mu Bosnu, Hercegovinu i Crnugoru ustupimo; ako Pravoslavne i u našoj sriedi za Srbije priznamo, ako mu Slavoniju do Osieka ustupimo, da ono malo ubije što nam još preostane! — Bože moj! ta što nam više zla obći dušman želi, od ovih bratinskih narodah? U čem je gorji Švaba od Talijana, Madyara, Srbljina? Ah, brate, ja sad tekar vidim, posije toli gorskih izkustvah, izgledom glava okorunjenih, da Haulik i Strossmayer pravo imadu:

3 al upravo to priznanje morat će me uvjek nukati, da se za vazda politike okanim, jer bi mi punim pravom praktičniji ti muževi i njihovi sljedbenici zagermieti mogli: što će Kvaternik, koga da on uči, koji je svojom politikom već jednom toli grandiosni fiasko učinio? Da, gdne, ne samo rieč poštena čovjeka vezati će me, no i politička nužda da se za vazda politike okanim. Vi dakle, priatelju, kao razboriti muž, uvidjeli ste svu grozotu položaja mojega i družtvenoga i političkoga, a Vi ste uvidjeli i strašne posljedice političke u Hrvatskoj, a kroz ovu za obću stvar, ako mene ili nestane, ili ako se vratim u domovinu; ja Vam dakle u ime svoje, i obće stvari blagodarim iskreno, te na Vašu priobćenu mi kombinaciju ovo odgovaram: Ja sam se odvažio odmah po odlazku Vašem (jer si za ovu godinu nisam već velike iluzije delao) žrtvovati oslobodjenju mile otačbine moje jošte jednu godinu života moga, pri tom odlučku nepomično i danas jošte obstojim, t. j. čekati do 1. lipnja (juni) 1865. godine; ako ne bi mi do onda 3 Kvaternik griješi kada Strossmayera i zagrebačkog nadbiskupa J. Haulika stavlja u isti red; prvi se od 1862—66. nalazi u oštroj opoziciji prema politici Beča, a Haulik je u to vrijeme bio, prema ocjeni B. Suleka, jedini »Reichsratista«, koji je zagovarao ulazak Hrvatske u bečko Carevinsko vijeće. 69