ARHIVSKI VJESNIK 25. (ZAGREB, 1982.)

Strana - 37

j^ime^ Jurić, Pismo Rafaela Levakovića Kasparu Schoppeu iz 1636 g. Arhivski vjesnik, 25/1982. str. Izvorni znanstveni članak UDK 82— (497.13 »1636« PISMO RAFAELA LEVAKOVIĆA KASPARU SCHOPPEU IZ 1636. GODINE Šime Jurić, Zagreb, Nacionalna i sveučilišna knjižnica Franjevac Rafael Levaković (Jastrebarsko, 1597 — Zadar, 1649), član redovničke države Hrvatske (provincije sv. Ladislava), »razumni bogoslovac« — kako ga zove u jednoj svojoj knjizi Tuzlak Stjepan Matijević — ubraja se među najistaknutije kulturne radnike u Hrvatskoj u prvoj polovici XVII stoljeća. Bio je to čovjek velikih ambicija i velike energije, koji je svoje individualne ciljeve najtješnje povezao sa suvremenim nastojanjima oko unije istočne i zapadne crkve. U tom poslu angažirao se u službi rimske Kongregacije De propaganda fide, surađivao vrlo prisno sa zagrebačkim biskupom Benediktom Vinkovićem (1637 —1642). Godine 1637. imenovan je smederevskim biskupom; putovao je u Austriju, Mađarsku, Poljsku, Vlašku, Bugarsku; kao novoimenovani ohridski nadbiskup (1647) krenuo je na put u Prizren, došao u kontakt s turskim pobunjenikom Jahja-pašom, ali je zbog bolesti bio prisiljen vratiti se u Zadar, gdje je uskoro umro. Bio je isto tako aktivan i na književnom polju. Ostavio je niz teoloških i povijesnih djela, pretežnim dijelom netiskanih, a posebice je poznat kao priređivač glagoljskog misala (Misal iimskij, 1631) i brevijara (Časoslov rimskij, 1648), koji su izašli u izdanju Propagandine tiskare u Rimu. U tim djelima je, kao što je poznato, Levaković proveo jaku rusku redakciju staroslavenskog teksta (rusifikaciju), što je možda posljedica njegova nepoznavanja starog jezika, no vjerojatno u isto tolikoj mjeri svjesna tendencija i Propagandin nalog (»azt sotvorifrt êko povel' eno mi bistB«) da se tako lakše utre put budućem jedinstvu crkava. Najopširniju Levakovićevu biografiju do danas ostavio je svestrani Ivan Kukuljević Sakcinski u svom djelu Književnici u Hrvatah iz prve polovine XVII vieka s ove strane Velebita? Da bi potkrijepio navode, Kukuljević je u toj raspravi na kraju teksta in extenso dodao osamnaest pisama, što Levakovićevih, što biskupa Vinkovića i nekih drugih osoba. Ta pisma osobito dobro osvjetljavaju međusobne veze dvojice 1 0. c. Zagreb 1869, str. 136—163. 37