ARHIVSKI VJESNIK 25. (ZAGREB, 1982.)

Strana - 102

PRIKAZI — RECENZIJE Arhivski vjesnik, 25/1982. str. 101—117. i iskusni praktičari. Uočivši da temeljitim radovima na zaštiti i restauriranju knjiga i rukopisa nedostaje teorijska podloga i znanstvena obrada postupka zaštite i restauriranja, dr Bansa je uspostavio tijesnu suradnju Instituta s više poznatih znanstvenih ustanova i znanstvenih radnika, obrazlažući potrebe Instituta jezikom znanstvenog radnika, a ne samo vještog praktičara

5

. »Srpski psaltir«, u nas poznat i kao Münchenski psaltir, dosta se često spominje u našoj literaturi, utoliko više što je to, kako to navodi S. Radojčić ' »... jedini srpski rukopis koji je dospeo u opštu istoriju umetnosti«

8

. Među prvima ga je u nas obradio Polihronije Syrku'. Uz opis samog rukopisa autor navodi i sve zapise što ih je našao u knjizi, iz kojih se može zaključiti da je rukopis nastao u 14. st., da je jedno vrijeme bio svojina desS

3ta Đurđa Brankovića Smederevca, a kasnije se nalazio u manastiru Pribina lava u Srijemu

10

. Prema zapisu

11 donio ga je 9. siječnja 1698. u samostan Gotteszell iz »Turske« generalni komesar bavarskog vojništva u Lindu Wolfgang Gemmel von Flischbach. Prema daljem zapisu

12

, rukopis je 1782. dospio zamjenom u benediktinski samostan St. Emmeram u Regensburgu

13

, a 1810. za vrijeme sekularizacije, u Dvorsku, kasnije Državnu biblioteku Bavarske u Münchenu'

4

. U ovom slučaju najinteresantniji je zapis u kojem se govori o popravku rukopisa

15

: * H. Bansa je inicirao niz vrlo značajnih istraživanja kao npr. problematiku trajnosti i starenja papira, neutralizaciju, pitanje uloge znanstvenih radnika pri radovima na restauriranju, pitanje obuke kadrova koji rade na restauriranju te niz drugih, no ta strana njegove djelatnosti i nije predmetom ovog prikaza pa se spominje samo mimogred. 'Svetozar Radojčić, Stare srpske minijature. Beograd 1950, str. 33. 8 Uz neospornu vrijednost samog rukopisa razlog je i u tome što je Strz y go w s k i, n. dj., postavio određene teze u vezi s porijeklom utjecaja na stil i način izrade minijatura u tom psaltiru. U onovremenoj, a i kasnijoj stručnoj literaturi ta je teza inicirala vrlo opširne polemike u kojima su svojim stručnim radovima sudjelovali brojni istoričari umjetnosti svjetskoga značaja. 'Polihronije Syrku, Stari srpski rukopisi sa slikama. Ljetopis Matice srpske, knj. 196, sv. 4, Novi Sad 1898, str. 1—44, na str. 10—33. 10 Privina (Pribina) Glava, manastir na jugozapadnim padinama Fruške gore (između Sida i Erdevika) u Sramu SAPV\ — Enciklopedija likovnih umjetnosti 4, Zagreb 1966, str. 27. 11 P. Syrku, n. dj., 10, zapis glasi: »I s tum librum mirabilem e Turcia secum attulit et ad perpetuam reique suique memoriam conventui Dei-Cellensi dono dedit praenobilis ac graciosus dominus Wolfgang Henricus Gemel de Flischbach, Praepositus in Linden, Militiae Electroralis Bavaricae Commissarius Generalis. 9 Januaru 1689.« 12 P. Syrku, n. dj., str. IL: »Psalterium cum varus preeibus, lingua Russica scriptum. Plurimis codex picturis ornatur ... Codex iste ex monasterio Deicellensi ad nostram bibliothecam, datis pro eo aliis libris, anno 1782 devenit.« ''Alfred Hessel, Povijest knjižnica. Zagreb 1977, str. 25. 14 P. Syrku, n. dj., str. 11. »O tom istom rukopisu priča Aretin ... 1805 ... Unter den grossen Schätzen der ersten Classe sah ich einen vortrefflich erhaltenen alten russischen Codex mit grossem Verdrusse, weil er aus dem baierischen Kloster Gotteszell nach St. Emeran gewandert war.« Tek je 1834. god. ruski znanstvenik Kutorga konstatirao da se radi o srpskom rukopisu. 15 P. Syrku, n. dj., str. 13. 102