ARHIVSKI VJESNIK 21-22. (ZAGREB, 1978-1979.)

Strana - 435

istočne obale« na Jadranu; poslije zadarskog mira 1358. god. kad su Mletci otjerani s hrvatskih obala nastupilo je, po ovom autoru, i za Cres razdoblje »strane vladavine«! i si. Po G. Bigoniju i na Cres su se 1945. god. »sručili gorki valovi otcjepljenja« tj. izdvajanja otoka iz teritorija talijanske države. On se potsmjehuje našoj paroli »Tuđe nećemo, svoje nedamo«, koju čita i na zidovima gradića Cresa. Hrvat F. Dobrović, franjevac rodom iz Cresa, od autora je optužen da je »branitelj hrvatskog nacionalizma i upotrebe hrvatskog jezika«. G. Bigoni ne štedi socijalističke Jugoslavije optužujući je zbog »komunističkog totalitarizma«. On tvrdi kako je u svojim izlaganjima istinoljubiv, držeći^ se činjenica o kojima da svjedoče »dokumenti«. Časni otac Bigoni bezočno svojata hrvatske zemlje u prilog talijanskog ekspanzionizma u naše krajeve, a istovremeno, još bezočnije, prešućujući ratne zločine fašističke Italije i u hrvatskim krajevima, stavlja se u ulogu zaštitnika hrvatskog naroda, jadikujući nad njegovim položajem u staroj i novoj Jugoslaviji (str. 1, 29—30)! Kakve veze ima ovakva pisanija s problemom »arhivskog inventara«, i uopće sa strukturom i povijesti franjevačkog samostana u Cresu? Dakako da nema veze, jer se tema arhiva i njegova inventara koristi za pisanje o Cresu, za propagiranje iredentističkih aspiracija talijanskog ekspanzionizma, za raspirivanje netrpeljivosti i nacionalističke mržnje. U tom pravcu Bigonijevo djelo se nije pojavilo slučajno, već se uklapa u kampanju, u niz srodnih edicija o kojima smo prethodno govorili. U srodan kontekst, u cjelinu opisane iredentističke izdavačke kampanje spada, na svoj način, i publikacija: Lucio Lume, L'archivio storico di Dubrovnik. Con repertorio di documenti sulle relazioni della Repubblica di Ragusa con le città marchigiane. Roma 1977. Quaderni della Rassegna degli archivi di stato, 46. Ta edicija sadrži: predgovor (str. 7—11); povijest Historijskog arhiva Dubrovnik i njegova sadašnja organizacija (str. 13—20); smještaj Arhiva (str. 21—23); inventar Historijskog arhiva u Dubrovniku (str. 25—53); dokumentacija od interesa za talijansku povijest (str. 55—59); popis dokumenata od interesa za povijest gradova talijanske provincije Marche, a koji se dokumenti nalaze u nekim fondovima Hist, arhiva u Dubrovniku (str. 63-166); indeksi (str. 168—181). Na kraju (nepaginirane str. 182— 191) su popisi izdanja što izlaze brigom »Centralnog ureda za arhivska dobra« u sastavu talijanskog Ministarstva za kulturu i ambijentalna dobra, unutar kojih izdanja, kao sv. 46 serije »Quaderni della Rassegna degli archivi di stato« objavljeno je i ovo djelo L. Lumea. Po autoru (str. 7) Dubrovnik je »grad latinskog karaktera«, koji »junački brani« u 11. i 12. st. takav svoj »karakter« protiv »Bizantinaca i Slavena koji počinju opasno da ga ugrožavaju«; tek u 13. i 14. st. »započela je slavizacija grada« (str. 8); sve do konca 18. st. presudan je kulturni utjecaj Italije na Dubrovnik, a tek od tada prevladava »slavenska komponenta« (»la componente slava«, str. 55—56), i si. Ukratko, po L. Lumeu, ovaj »latinski«^ grad je maltene neka bezlična terra nullius, koju prema okolnostima može svatko da svojata, pa je to svačiji grad, no hrvatski nikako i nikada. Tko iskaže najtjesnije veze s Dubrovnikom, i to ne samo gospodarske već i kulturne, pokazat će ujedno i pripadnost toga grada. Po autoru, najtjesnije su veze Dubrovnika »kroz čitavu povijest, a posebno u 16. st. i prvoj polovici 17. st.« s »talijanskim centrima«, prema tome zaključak je jasan. Autor insistira na kulturnim utjecajima iz Italije na Dubrovnik i u razdoblju 1358. do 1526. god., očito zato da bi baš u tom razdoblju kada je Dubrovnik pod suverenitetom hrvatsko-ugarskih kraljeva (po autoru: samo ugarskim vrhovništvom) prema tom kulturnom utjecaju naglasio — »karakter«, pripadnost? Pri tome se poziva (str. 55) na rad poznatog iredentističkog pisca A. Cronie iz 1926. god. (»Relazioni culturali tra Ragusa e lTtalia negli anni 1358—1526«, objavljeno u Atti e memorie della Società dalmata di storia patria, vol. I, 435